Klara Koščak bit će druga najmlađa sudionica Europskog dvoranskog atletskog prvenstva koje je jučer počelo u poljskom gradu Torunu.
– Mjesec dana mlađa od mene je belgijska visašica Merel Maes – kaže 16-godišnja Varaždinka Klara Koščak koja će u subotu nastupiti u kvalifikacijskim utrkama na 60 metara prepone.
Ispada da niste ni najmlađa hrvatska atletičarka koja je ikada nastupila na velikim atletskim natjecanjima.
– Da, Ljiljana Ćulibrk, današnja direktorica kluba Agram, nastupila je na Europskom dvoranskom prvenstvu u Valenciji 1998. godine sa samo 15 godina i tri mjeseca.
Svi u atletici osim mame
Atletikom se počela baviti u drugom razredu osnovne škole.
– Dvije godine nakon mene atletikom se počela baviti i moja sestra Jana koja je u početku trenirala plivanje. Kako sam starija godinu i pol, još se ne natječemo jedna protiv druge, a to će se dogoditi tek u seniorskom uzrastu. Naime, ja sam trenutačno mlađa juniorka, a ona je kadetkinja. Kad postanem juniorka, ona će biti mlađa juniorka i tako dalje.
Dogodilo se na nekim manjim natjecanjima da smo se natjecale jedna protiv druge. U nekim disciplinama bolja je ona, u nekima ja. Primjerice, meni odlično ide skok u dalj i 60 metara prepone, a njoj skok u vis i bacanje koplja. Nema nikad ljubomore između nas i nikad je neće ni biti – ističe Klara.
Trener im je otac Patrik Koščak pa se kod kuće vjerojatno stalno govori o sportu i atletici...
– Istina. Mama nekad poludi od tih priča. Ona je kemičarka pa je sport manje zanima.
Da vam je netko prije godinu dana rekao da ćete nastupiti na seniorskom dvoranskom EP-u, što biste na to rekli?
– Rekla bih da je to nemoguće. Ali se dogodilo da sam u sezoni u kojoj zbog pandemije nije bilo puno natjecanja jako napredovala. Cijelo sam vrijeme trenirala, osim u vrijeme lanjskog zatvaranja. U Varaždinu imamo odlične uvjete, jedino je mali problem bio zimi jer nemamo atletsku dvoranu. No, često sam znala odlaziti do Zagreba ili Rijeke, a velik broj treninga odradila sam vani, na šetnici uz rijeku Dravu – priča Klara.
Cilj postići osobni rekord
Kako je u Poljskoj?
– Super. Za sada nemam tremu, ali znam da će je biti kada dođe vrijeme za utrku. Samo da ne promašim start. To mi se do sada dogodilo samo jednom. Bilo bi bolje da je tata uz mene, ali mogao je na nas četiri ići samo jedan trener i bilo je logično da ide trener Filipa Mihaljevića. S tatom se čujem svaki dan, a i pripreme za samu utrku odradili smo prije puta tako da neće biti problema. Hotel je dobar, hrana također, a zbog pandemije ne možemo se ni prošetati izvan objekta u kojem stanujemo.
Kakva su očekivanja?
– Voljela bih postići osobni rekord, a to znači trčati brže od 8.25 sekundi. Naravno da taj rezultat neće biti dovoljan za plasman u sljedeći krug, ali to je nekakav moj cilj.
Još se ne znaju startne liste?
– Ne, ali bilo bi super kada bih trčala u skupini s Nizozemkom Nadine Visser. Ona je svjetska prvakinja i moj veliki uzor.
Nakon EP-a završava dvoranska sezona, što dalje?
– Dva-tri tjedna odmora, a onda će početi pripreme za sezonu na otvorenome. Glavni cilj sezone na otvorenom mi je Europsko prvenstvo za mlađe juniorke u Italiji. Još tata nije odlučio hoćemo li ondje nastupiti u jednoj disciplini ili u sedmoboju. Sestra i ja smo inače jako dobre višebojke i svaka od nas baš je jako dobra u dvije-tri discipline. Mislim da bismo u višeboju ubuduće mogle postići najbolje rezultate.
Učenica ste drugog razreda srednje škole, kako usklađujete sve te obveze?
– Stižem sve na vrijeme, a imam i puno razumijevanja profesora. Oni razumiju što znači biti vrhunski sportaš. Zanimljivo je da moji prijatelji iz razreda baš i ne razumiju čime se to bavim pa su me na Europsko prvenstvo ispratili misleći da ću se vratiti s medaljom. Što mi drugo preostaje nego se slatko nasmijati na njihove želje – zaključila je Klara.
