Osmijeh zarazan, završavao je treći osnovne, a nogomet je igrao kao da je osmaš. Taj maleni bio je Nenad Pralija, poslije će se pokazati, veliki nogometaš Hajduka, hrvatski reprezentativac. Igrao bi s ekipom s Trstenika, trpio batine, ali i pljuske kada bi kojem starijem proturio kroz noge. Ni brat ga nije mogao spasiti.
Platit ćete kad budete imali
Taj mali Neno, nitko ga nije tada zvao Prale jer je taj nadimak bio rezerviran za brata Denisa, bio je prava napast. On i vršnjak Vinko Marača igrali su sa starijima ravnopravno kao rijetko koji klinac. Godine su prolazile, Neno je rastao, prolazio mlađe kategorije i više mu nismo mogli biti ravnopravni. Tek bi ponekad oduševio na pokojem zajedničkom igranju na malonogometnom turniru. U dvadesetoj je već bio prvotimac Splita, u Hajduku se teško pokraj Bokšića, Jarnija i društva mogao progurati. Imali su “crveni” tada odličnu generaciju s Darko Butorovićem, Srđanom Mladinićem, Jakšom Krstulovićem, a Praliji je bio san dokazati se u Hajduku.
Stiglo je vrijeme Domovinskog rata, onaj pravi Prale, stariji brat Denis, pred ljeto 1992. dao je život za Hrvatsku, a Neno je tri i pol mjeseca poslije ispisao pozivnicu za Hajduk. Split je u 1. kolu kupa Hrvatske na Poljudu, predvođen Pralijom, svladao Hajduk sa 3:0, bio je to šok koji su bijeli dva tjedna poslije anulirali pobijedivši u uzvratu u Parku mladeži sa 4:0. Za Hajduk je tada već igrao Darko Butorović, a sezonu kasnije, u ljeto 1993., priključili su mu se Pralija i Srđan Mladinić Zujo, koji je poslije prešao u Dinamo. Uvijek je žalio što ga brat nije vidio u Hajdukovu dresu.
Dolazak u Hajduk značio je novo razdoblje u životu Nene Pralije, ostvario je san, a tamo ga je dočekao Ivan Katalinić. I odmah mu dao povjerenje, u toj sezoni 1993./94. Pralija je, uz Računicu i Hibića, bio najstandardniji prvotimac. Odigrao je i svoj prvi derbi protiv Dinama, tada Croatije. Zanimljivo, trener mu je bio Katalinić, a zamijenio ga je Stipe Balajić. Taj tercet puno godina poslije, 2010., našao se u Splitu, Pralija je bio sportski direktor, Katalinić trener, a Balajić njegov pomoćnik. To su bile možda najopjevanije Hajdukove godine, sezonu kasnije Splićani su osvojili dvostruku krunu, ušli u četvrtfinale Lige prvaka u kojoj ih je zaustavio Ajax, koji je u to vrijeme u europskom nogometu bio kao danas Barcelona. Nakon Hajduka, Nizozemci su svladali Bayern i preko Milana osvojili Ligu prvaka. Tih su godina Praliju dvaput zaredom navijači izabrali za “Hajdučko srce”, a to je do sada još uspjelo samo Stipi Pletikosi.
Pralija je bio oslonac Hajdukove momčadi, igrao u top-formi, stigao je i poziv u reprezentaciju Hrvatske. Ćiro Blažević ubacio ga je u igru umjesto Aljoše Asanovića u dvoboju protiv Ukrajine u lipnju 1995.
– Rodio sam se u krivo vrijeme, teško je bilo upasti u momčad pokraj Bobana, Prosinečkog i Asanovića – jednom je svoju reprezentativnu karijeru opisao Pralija.
Godinu dana poslije, Blažević ga nije odveo na prvenstvo Europe u Englesku, Pralija je uvijek smatrao da to nije bilo korektno prema njemu i da su se u njegovu eliminaciju umiješale “više sile”. A dva tjedna prije prve utakmice za Hrvatsku (ukupno je skupio 11 nastupa i postigao jedan gol) jednostavno je briljirao u utakmici protiv Croatije. Hajduk je 24. svibnja 1995. igrao odlučujuću utakmicu za titulu prvaka, u Poljudu je Croatia pala sa 3:1, a Pralija je zabio dva gola.
– Taj se osjećaj ne može opisati, dva gola protiv Dinama nešto su najljepše što se može dogoditi. Roditi se i živjeti u Splitu i zabiti dva gola u odlučujućoj utakmici za titulu prvaka protiv modrih, to je neopisivo. Da mi netko ponudi bilo što drugo u zamjenu za ta dva pogotka, ne bih prihvatio – poslije je Pralija prepričavao sjećanja s te utakmice.
Uslijedio je transfer (1996.) u španjolski Espanyol. Početak je bio odličan, Pralija je bio standardan, oduševljavao navijače, ali u drugoj sezoni se izgubio i igrao sve manje. Nakratko se vratio u Hajduk, pa opet krenuo “trbuhom za kruhom”. Za talijansku Regginu potpisao je u ljeto 1999. i u toj sezoni u Seriji A, zajedno sa slavnim Pirlom, nosio veznu linije Reggine. Iz tog doba ostalo je spornih 300 tisuća DEM iz transfera, koje je Hajduk primio i trebao isplatiti Praliji, ali su ih bijeli potrošili. Pralija svoj klub nije tjerao prema stečaju tražeći novac, već je odaslao poruku.
– Platit ćete mi kad budete imali – rekao je Pralija Hajdukovim čelnicima.
Iz Italije je u ljeto 2000. otišao u Maccabi iz Haife. U Izraelu se preporodio, zaigrao je zajedno s Giovannijem Rossom, trenirao ih je slavni Avram Grant, koji je poslije vodio Chelsea. Maccabi je bio ugodno osvježenje Lige prvaka, a Pralija i Rosso su bili glavni igrači. Nakon tri godine u Izraelu vratio se u Hajduk, godine su ga počele stiskati, igrao je sve manje, pa je u zimu 2006. godine krenuo prema ambicioznom drugoligašu Trogiru. Tamo je predsjednik bio kontroverzni Vinko Brkan, a Pralija je ubrzo postao sportskim direktorom. Otišao je kad je Trogir uveo u drugu ligu.
Plakao nakon poraza
No, funkcionarsku karijeru u stvarnosti je počeo obnašati u Splitu. U samo četiri sezone, vrativši se u svoj matični klub, od 2007. ga je uveo u prvu ligu. U hodu su vladajuća struktura u Splitu postali braća Slaven i Jozo Žužul, koji su sa svojom Skladgradnjom tukli milijuna po hrvatskim autocestama, a dio novca uložili su u Split. Pralija je vodio struku, bila je to lijepa sportska priča, koja tek sada, kada je Pralija u pritvoru, a USKOK-ovi istražitelji čekaju kako uloviti Žužule, dobiva neke druge konture.
Pralija je u jednomjesečnom pritvoru, optužuju ga za mito, kupnju utakmica, sudačke krađe...
Prijatelji i oni koji ga dobro znaju ne mogu vjerovati, Pralija je za sve njih oduvijek bio oličenje poštenja, teško mu je tko mogao pronaći mrlju. Oni koji su blizu istrage kažu da je njegovo pritvaranje samo USKOK-ov put do Žužula i ostalih kapitalaca u nogometnoj močvari.
>>Cijeli tekst pročitajte danas u tiskanom izdanju Večernjeg lista<<
Iza mnogih lijepih, nasmješenih lica, iza lica uglađene gospode s odijelima i kravatama, modernih cipela i namirisanih od glave do pete, zalizane kose, tamnih naočala kroz koj es ene može vidjeti gdje gleda, nalaze se monogi ljudi za koje ne bi rekli da su kriminalci i ljudi skloni korupcijama i sl. Dakle, puno puta nas oči varaju i imamo krivu sliku o ponekim ljudima, kao što imamo krivu sliku o onima koji kukaju, da im je teško, naročito neki poduzetnici, obrtnici i sl. Pitajte ih kako su, a oni će vam reći da su teško, da nikako ne mogu spajati kraj s krajem, da će se raspasti, da nema novaca za radnike i sl. A oni sami upravljaju zvjerkama preko 200 konja i više, lagodno žive, posjećuje restorane i sl, lijepo se nose. Ali njihovi radnici imaju sasvim drugačije stanje. Primaju minimalac. Tako je i ovaj slučaj. Mislimo o čovjeku sve najbolje, kad ono mi se prevarili. A kakovo je tek stanje u cijeloj populaciji. Ne znaš tko pije a tko plaća. Zato se nemojmo čuditi onome što će se još otkriti kod drugih pojedinaca za koje smo mislili da se bebe.