Jakov Vranković (25) poziv Line Červara, izbornika hrvatske muške rukometne reprezentacije, dočekao je u Tatabányi, gradiću 40 km udaljenom od Budimpešte. Naime, tamo ovaj ljevoruki Splićanin trenutačno igra.
– Nakon tri sezone provedene u Dinamu iz Bukurešta odlučio sam promijeniti sredinu. U Bukureštu sam bio daleko od očiju javnosti, informacije o mojim igrama stizale su u Hrvatsku na kapaljku pa sam htio igrati negdje bliže, negdje gdje će se brzo vidjeti moja dostignuća – rekao je Jakov koji je prije Dinama igrao u katarskom Al Rayanu te jednu sezonu u Dijonu.
U klubu visokih ambicija
Je li bilo ponuda iz rukometno jačih zemalja?
– Bilo je. Htjeli su me francuski klubovi Nantes i Chambéry, bilo je i nekoliko ponuda iz Njemačke. No procijenio sam da ću najviše igrati u Tatabányi. Uostalom, klub ima visoke ambicije. Pokušat ćemo već ove sezone u mađarskom prvenstvu biti drugi, odmah iz Veszprema, a ispred Pick Szegeda. U Europi se želimo plasirati na Final-Four lige EHF-a. U trećem nas pretkolu za plasman u skupine čeka moj nesuđeni klub Chambery. Prošle sezone Tatabánya je ispala u četvrtfinalu Kupa EHF-a od Füchsea, govori Jakov.
Kako je u Tatabányi, kao gradu?
– Meni je u redu. Miran gradić. Ako želim u neki provod, kad primjerice imamo slobodan vikend, onda odem u Budimpeštu. Bitno mi je da mi je stan jako blizu dvorane i restorana tako da ne trošim puno vremena na odlaske na trening, ručak ili večeru. Živim sam, a najčešće se družim s crnogorskim suigračima iz kluba, Božovićem i Vujovićem, te Vranješem iz Bosne i Hercegovine. Družim se i s Rumunjima, Feketeom, Grigorasom i Iancom s obzirom na to da govorim rumunjski. U tri godine u Bukureštu odlično sam ga naučio. Mađarski mi ide malo teže jer je jezik dosta težak. Ali trudim se – istaknuo je Vranković.
Dobar u atletici
U mladosti ste se bavili atletikom, igrali nogomet.
– Bilo je to više rekreacijski. Bio sam u atletici dobar na 400 metara prepone. Onda sam na televiziji gledao kako rukometaši osvajaju zlatnu olimpijsku medalju u Ateni i rekao sam roditeljima da želim igrati rukomet. Mama je rekreativno igrala rukomet i bila je dobar prijatelj sa Žarom Balićem, Ivanovim tatom. On je u to vrijeme bio trener u Brodomerkuru i tako sam otišao i ostao u rukometu zauvijek – ispričao je Jakov Vranković.
Bilo bi lijepo igrati u rodnom Splitu, na Europskom prvenstvu u siječnju sljedeće godine?
– O tome mogu samo sanjati. Imamo puno dobrih ljevaka, na meni je da se probam nametnuti izborniku – rekao je Jakov.
Hobi vam je manekenstvo?
– Ha-ha. Nije. Znam da ciljate na to što sam još aktualni mister turizma Hrvatske. Prošlo ljeto nisam imao nikakvih obaveza prema klubu, a nisam bio pozvan ni u reprezentaciju na Olimpijske igre u Riju. Odlučio sam se s prijateljima malo provesti u Poreču. Htjeli smo malo pogledati taj izbor. Ali ispalo je da nema slobodnog smještaja u Poreču. Jedino što mi je preostalo bilo je prijaviti se na izbor i dobiti besplatni smještaj. Tako je i bilo. Nije mi ni na kraj pameti bilo da ću na kraju pobijediti – istaknuo je.
Obje lente otišle su u Split.
– Da, u ženskoj konkurenciji pobijedila je Lara Vukušić, moja sugrađanka – istaknuo je.
Na svjetski izbor u Panamu nije otišao zbog obaveze u klubu.
– Ipak je meni sport trenutačno okupacija broj jedan. Želim jednog dana zaigrati ozbiljnu ulogu u hrvatskoj reprezentaciji, igrati u jakom europskom klubu – naglasio je.
Bio je član juniorske reprezentacije Hrvatske koja je na Europskom prvenstvu u Turskoj 2012. godine osvojila srebrnu medalju. Iz te generacije danas je u reprezentaciji Stipe Mandalinić. Bili bi možda Filip Ivić i Domagoj Pavlović da se nisu ozlijedili. Zavidne inozemne karijere imaju Ante Kaleb (Lübbecke), Šime Ivić (Wisla), Teo Čorić (Rhein Vikings) i Sandro Obranović (Chambéry).
– U polufinalu smo pobijedili Sloveniju, a u finalu nas je nadigrala Španjolska predvođena Aleksejem Dušebajevom – zaključio je Vranković.
