Sport, pa tako i nogomet, trebao bi biti radost, veselje. Nažalost, danas je taj dio naših života sve protkaniji frustracijama i one su se prenijele i na sport pa ih nerijetko liječimo baš na sportu. Umjesto da mi, bar oni koji nisu aktivni sudionici u nekom sportskom rivalstvu, uživamo u borbama onih koje podržavamo, bježimo dalje od dvorana i stadiona.
Ne bi se ponekad bilo loše vratiti, pogledati u prošlost i pronaći svjetlo koje nas je nekad dovodilo na tribine. Jedno takvo svjetlo, jedan primjer pravog sportaša, ugasilo se prije šest godina na današnji dan. Naš bivši reprezentativac Dubravko Pavličić napustio nas je nakon borbe s opakom bolešću prije šest godina, imao je samo 45 godina, ali bolest nije imala milosti.
Ima ‘svoj’ ulaz u Alicanteu
I baš na današnji dan polufinale kupa igrat će Dinamo i Rijeka, dva kluba, među ostalima, u kojima je Dudo igrao. Srce mu je uvijek kucalo za Dinamo, ali sportaš u duši i pošten čovjek u Rijeci je igrao kao da mu je to najveća ljubav, borio se za taj klub, kao i kasnije za sve u kojima je igrao. Zavolio je i Rijeku i Rijeka je voljela njega. I nije slučajno da u Alicanteu u kojem je igrao jedan ulaz na stadion nosi njegovo ime.
– To izgleda doista impresivno, s njegovom slikom i opisom karijere – kazao nam je Dudin bratić Saša Pavličić-Bekić koji je jedno vrijeme bio disciplinski sudac Prve HNL. Taj član zlatne čileanske reprezentacije zaslužio je na ovaj dan, kad u polufinalu kupa igraju dva njegova kluba, da ga se svi prisjetimo, na dan kad nas je napustio. I sjećamo se te 1987. i Čilea, uz sve hvalospjeve Bobanu i Prosinečkom, izbornik Mirko Jozić apostrofirao je baš Dudu Pavličića kao najboljeg igrača turnira.
Dudo Pavličić bio je dijete Dinama i nikad mu Dinamo nije otišao iz srca. I kad se borio s bolesti, utjehu je tražio u pobjedama Dinama, sve je pratio, posebno se veselio pobjedama plavih u europskim utakmicama.
Zavolio je i Rijeku
I možete misliti kako mu je bilo teško kad je morao još onako mlad i zaljubljen u Dinamo, zajedno s Fabijanom Komljenovićem, današnjim pomoćnikom trenera Dinama Nikole Jurčevića, otići u Rijeku.
– Dinamo je doveo neke nove igrače i on i Komljenović otišli su na posudbu, nije im to lako palo, ali igrali su u Rijeci najbolje što su mogli – veli Saša Pavličić-Bekić.
Pavličić je zabio i gol Dinamu u uzvratnoj utakmici finala kupa s Dinamom i zasluženo slavio.
– Poludio sam tada na njega, zabio je već na početku utakmice na Kantridi na koju je Dinamo došao s 2:0 prednosti. Kud baš on... Bio je nekakav ubačaj i nadao sam se da neće zabiti, a on je pogodio. Na kraju sam bio sretan, Dudo je zabio, a Dinamo je ipak osvojio taj kup – kazao je Saša Pavličić-Bekić.
Dudo je doista bio drukčiji, njegov se mlađi bratić prisjetio koliko mu nije bio važan novac.
– Igrali su u Maksimiru Dinamo i Partizan i imao sam pet tadašnjih dinara i htio staviti u klupskoj kladionici da će Dinamo dobiti 5:1. Mislim da je Mario Bonić tada zabio tri gola i završilo je 5:1 i ljutio sam se jer mi nije dao da uplatim na taj rezultat. Odvalio mi je šamarčinu i rekao da nije važan novac nego to da je Dinamo dobio – vratio se u prošlost Saša Pavličić-Bekić.
Danas nam fali takvih kao Dudo, pravih sportaša. Kad je prestao igrati nogomet, bio je sjajan u paraglajdingu i padelu koji je tek nedavno došao u Hrvatsku. Ma nisu današnji dečki u dresovima loši, lošiji smo svi mi oko njih, ni njima nije lako kad se oko njih vrti veliki novac. Ali zato se treba sjetiti ovakvih poput Dude Pavličića. Ne, nije bio virtuoz kao Boban, Prosinečki ili danas Modrić. Bio je prije svega sportaš i čovjek i vjerujemo i nadajmo se da ćemo danas u polufinalu kupa između Dinama i Rijeke vidjeti sportaše i ljude u koje se naša djeca mogu ugledati kao što bi se mogla u Dubravka Pavličića da ga se sjećaju.
Usporedba iz Srednjeg vijeka: bolest nije imala milosti. Bolest je entitet?