Dvadesetogodišnja Zagrepčanka Nikolina Ćaćić (57 kg) postala je prvom hrvatskom boksačicom koja se plasirala na Olimpijske igre. A to je odlučeno u repasažnoj borbi olimpijskog kvalifikacijskog turnira u Parizu protiv Turkinje Guldagi.
S obzirom da je borba bila žestoka i da je Turkinja dobila prve dvije runde, a Ćaćić uvjerljivo treću, trenuci čekanja kome će sudac u ringu podignuti ruku bili su napetiji i od same borbe.
- Izgubila sam dva kilograma na tom preglašavanju, a ionako ih nemam puno. Premda sam u trećoj rundi pokazala više i veću želju, nisam bila 100 posto sigurna. Jedna stepenica te dijeli od nečeg predivnog. Molila sam se da budem ja ta i kada mi je sudac podigao ruku mojoj sreći nije bilo kraja. Kada sam nakon borbe otišla u sobu na doping kontrolu ondje sam vidjela puno starije cure od mene iz boksačkih veleslila. Sjetila sam se da sam te cure još prije tri-četiri godine gledala na internetu razmišaljajući "daj Bože da jednog dana budem kao one", a sada sam s njima u svlačionici i idem s njima u Tokio.
Razina njena ushita nadišla je sreću koja je osjećala prigodom njenih mlađeuzrasnih uspjeha.
- Ni moje europsko ni svjetsko srebro nisu mi donijele ovakvu radost. A napetost kakvu sam osjetila prije ove borbe nikad nisam imala. U glavi mi je bilo tisuću stvari, ovo je stvarno bila neka nova razina. Takvu psihozu prije neke borbe, nikad nisam proživljavala.
Kada smo pričali nakon njenog mlađeseniorskog europskog srebra kazala nam je da su njeni olimpijski snovi vezani uz Pariz 2024.
- Ja volim iznenaditi svog trenera Franju Kristića koji je i sam priznao da ovo nije bilo u njegovu planu. Meni je tek 20 godina, a borim se protiv dosta starijih cura koje treniraju boks i po 15 godina, a ja samo sedam.
Već je velika stvar da je uspješno odradila tranziciju iz juniorskog u seniorski boks u kojem sada ima oko 15-tak mečeva.
- Mnogima je to problem, no ja sam bila svjesna da na tom prijelazu ne smijem posustati, bez obzira na ishode borbi u prvih par seniorskih godina protiv dosta starijih i iskusnijih suparnica.
Svojedobno je čak i maturalac propustila radi boksa.
- Da, oni su išli u Grčku, a ja na natjecanje. No, nije mi žao jer sam svjesna da nešto moram žrtvovati da bih se probila u svijetu boksa. To mi više ne pada toliko teško jer znam da će u mom životu biti vremena i za putovanja i druženja s prijateljima.
Radi boksa nije se odrekla akademske karijere, ali je tu izvela veliki zaokret.
- Upisala sam kineziologiju i stavila na pauzu, a upravo sam ovih dana odlučila da ću promijeniti fakultet i studirati sportski menadžment na Aspiri. Tko zna, možda se nakon sportske karijere doista nađem među papirima, s aktovkom u ruci.
Kada je postala svjetska mlađeseniorska doprvakinja, Nikolina nam je kazala da bi voljela biti vojnikinja.
- Još uvijek me to drži, čak i razmišljam da odradim tromjesečnu obuku. Voljela bih to radi svoje psihe, jer nakon takve obuke izađeš potpuno drugačiji. Voljela bih nositi odoru. Daj Bože da uđem među sportaše ugovorne pričuvnike u Hrvatskoj vojsci.
U ovome stavu prepoznajemo i njenu potrebu za organiziranošću.
- Kod mene sve mora biti po PS-u, po pravilima službe. I po tome se vidi da sam vojnički tip. Meni stvarno odgovara rutina, da točno znam što i kada se radi. Ja moram znati unaprijed što ću taj dan jesti, koliko ću vremena odvojiti za roditelje i prijatelje, a nedaj Bože zakasniti na trening. Odmah me fras strefi.
Svih ovih godina Nikolina ima veliku potporu obitelji - od tate Ivice, mame Ivane i mlađe sestre Lune.
- Drago mi je što Luna nije sportski nastrojena. Potpuno je drugačij tip od mene, jako se trudi oko škole. Završava osmi razred i nadam se da će upisati moju školu, drugu ekonomsku u kojom sam ja bila odlična učenica.
Da rezimiramo cijeli članak: Ženska voli opasača...