Nakon što je kao 16-godišnjak sudjelovao u osvajanju prvog Zadrova naslova košarkaškog prvaka bivše SFRJ, Ćosić je 1966. prvi put zapažen i na međunarodnoj pozornici. Dogodilo se to na takozvanom Festivalu europske košarke održanom u Ljubljani u sklopu kojeg je održan i turnir četiriju momčadi. Sudjelovali su domaća Olimpija, milanski Simenthal, reprezentacije Europe i Zadar koji je, po Ćosićevim riječima, bio pozvan da uveliča spektakl koji je imao zadatak osnažiti kandidaturu Ljubljane kao kongresnog grada za domaćina Svjetskog prvenstva 1970.
Na visinske pripreme na konju
– Otvorili smo turnir protiv Olimpije. Imao sam 205 cm, ali skakao sam vrlo lako i visoko, bez opterećenja, radeći samo “čiste poslove”. U napadu sam bez napora dao 21 koš. Došao sam gledati i učiti, a pobrao sam više pohvala nego ikada dotad. Ni sam nisam bio svjestan što sam te večeri učinio. Doznao sam to iz novina. One su me izjavama stranih i naših stručnjaka portretirale kao vrlo uspješnog debitanta. Nalijepili su mi etiketu “malog Russella” koje se nisam uspio riješiti.
A Bill Russell (208 cm) bio je najveći košarkaš svog vremena, lakonogi centar Boston Celticsa s izrazitim osjećajem za blokadu pa je valjda i zbog tih komplimenata Krešo kao 18-godišnjak uvršten u prvu reprezentaciju SFRJ koja je otišla na američku turneju.
– Da bismo se pripremili za tu turneju, otišli smo na Pelister kako bismo se što bolje adaptirali na veliku nadmorsku visinu koja nas je čekala. U podnožju planine dočekali su nas konji i mazge koji su bili jedino prijevozno sredstvo do vrha Pelistera. Pogledali smo se u čudu, ali nije bilo izbora te je svatko sjeo na svoga konja pa kud puklo da puklo.
Godina 1967. nudila je tri reprezentativna natjecanja – Balkanijadu, Mediteranske igre i Svjetsko prvenstvo – na kojima je Krešo potvrdio status seniorskog reprezentativca.
– Savezni kapetan Žeravica pozvao me u reprezentaciju zahvaljujući inzistiranju mog klupskog suigrača Giuseppea Giergje.
Posebno snažan dojam na njega ostavio je nastup na SP-u u dalekom Urugvaju na kojem je SFRJ osvojila srebrnu medalju.
– Prema različitim prognozama, pa i vlastitim, svrstavani smo među favorite. Blokovska podjela unutar Svjetske košarkaške amaterske federacije značila je da se oba bloka brinu o sebi, a nas kao neopredijeljene – ne vide. Tek tu i tamo našao bi se netko da nam podmetne nogu.
Nakon prednatjecanja u Mercedesu uslijedila je završnica u Montevideu u kojem je bilo puno živahnije.
– Mislio sam da je na južnoj hemisferi uvijek vruće pa sam ponio samo košulje kratkih rukava. Tek sam tamo shvatio da je kod njih mjesec studeni, a kod nas lipanj. Morao sam na brzinu kupiti jedan sivi džemper od kašmira, čime sam iscrpio i posljednje financijske rezerve. Ostao sam, dakle, samo promatrač, tihi pratilac noćne ekipe. Obvezno bismo nakon šopinga završili u baru. Nerazdvojna četvorka koju smo činili Rato Tvrdić, Pero Skansi, Borut Bassin i ja znala je točno u koje barove neće ući savezni kapetan Žeravica i zateći nas s čašom u jednoj, a cigaretom u drugoj ruci.
Kao reprezentativni novak, na tom je natjecanju Krešo shvatio kako funkcionira svijet momčadskog sporta.
– Tamo sam prvi put uočio da se igrači dijele na “moćne” i “pomoćne”, odnosno na one kojima se ne smije prigovarati i onima kojima se smije. Recimo, ako moćni krivo doda, krivnju snosi onaj tko nije uhvatio loptu.
Introspekcijom je došao do još nečega.
– Putovanja su mi proširila obzore i upozorila me na moje nedostatke, kako u znanju tako i u ponašanju. Samosvijest, drskost, poduzetnost i zadarski okviri u kojima sam se kretao postali su mi preuski. Osjećao sam nesklad između vanjskog i unutarnjeg života. Htio sam upiti sav svijet, a nisam ga mogao doživjeti jer mi je nedostajalo znanja, sklada i mjere. Putovao sam kontinentima igrajući, uspio u košarci, postajao sam zvijezda i mogao sam trošiti, izlaziti i zabavljati se kako sam htio. Naravno da je i moj izgled govorio o mojem načinu života. Pustio sam brkove, bradu i dugu kosu da bih sličio hipijima. Sve u znaku vremena. No, u košarci se nisam ponašao hipijevski. Tu sam bio marljiv i ozbiljan, revan i pouzdan. Uvijek sam nastojao dati sve što sam mogao i nikada nisam prelazio granice interesa kluba ili reprezentacije.
Nakon što je maturirao i tako zaradio bocu viskija od reprezentativnog kolege, tada slavnog Radivoja Koraća, Krešo je upisao fakultet.
– Upisao sam jedini fakultet koji je postojao u Zadru, povijest umjetnosti, ali prve mi se godine nije sviđalo odlaziti na predavanja. Nisam znao ni pametno utrošiti vrijeme. Trošio sam se u pukom trajanju, dopustio vremenu da me nosi i zapravo živio nesportski. Zabavljao sam se zbog dosade, a spavati nisam išao prije tri ujutro. Kupio sam novi automobil. Udovoljavao sam hirovima trenutka i lošim navikama dangubeći po kafićima i barovima uz gust dim cigareta... Tonuo sam sve dublje u svoj obijestan svijet koji je vodio u propast... Shvatio sam da to što radim nije dobro i da me neće nikamo odvesti.
Meksiko je bio egzotika
U međuvremenu, Zadar je postao posljednji prvak bivše SFRJ na vanjskim terenima i prvi dvoranski prvak i kao takav je igrao Kup prvaka u kojem je dospio do polufinala s Realom.
– Rijetko je tko ikad tako podcijenio protivnika kao što smo mi Real. Smatrali smo se već sigurnim prvacima Europe. U Madridu smo izgubili 14 razlike, a uoči uzvrata počinili smo kardinalnu pogrešku. Nije bio problem nadoknaditi razliku, no dogodilo se nešto što je posebno djelovalo na nas: prvi put je televizija izravno prenosila utakmicu iz Zadra. Umjesto da treniraju, igrači su se danima uoči utakmice dotjerivali i kočoperili samo da bi ljepše izgledali na malom ekranu. Postali smo vedete i doživjeli fijasko izgubivši 68:65.
Ćosić je u karijeri nastupio na četirima olimpijskim igrama i rijedak je primjer košarkaša kojem je to pošlo za rukom, a najsnažniji dojam na njega ostavile su njegove prve, Igre održane u Meksiku.
– Za mene je Meksiko bio egzotika i romantika iz filmova i s gramofonskih ploča, čudo iz hitova i stripova. Olimpijsko selo zadivilo nas je položajem na brežuljku i bujnim zelenilom. U “najmlađoj” sobi bili smo Žorga, Šolman, Plećaš i ja. Otkrio sam kuhinju s predsobljem i preuredio je u svoj unutarnji apartman te odande, na opće veselje, emitirao svoje disko-programe. Do kasno u noć stajali bismo ispred ženskih paviljona, sve dok jače sportašice ne bi istrčale i rastjerale nas.
Kada su u sportsko selo stigli Amerikanci, atmosfera je dodatno živnula pa Krešo piše:
– Počinju “lomovi”, zafrkancije, plešu se najmoderniji plesovi. Stiže sve više novih sportašica, slobodnih i nesputanih, ustrčalih gore-dolje u rabatinkama. No, kako su se približavala natjecanja, tako je neobuzdanost jenjavala i pomalo se javljala nervoza...
Jasno se vidi da su atletika i gimnastika kraljice sportova i da su prave sportske veličine kompletne osobe kao što je Miro Cerar kojemu se divim, kao i Abebe Bikila, koji djeluje asketski. Razlika je očita. Oni se povlače u rane večernje sate. Neshvatljivo im je da mi lumpamo i noću tumaramo unaokolo. “Naš je sport drukčiji, u neku ruku noćni”, opravdamo se.
Krešo je nastupio na još trima olimpijskim igrama (München 1972. peti, Montreal 1976. drugi), a najsretniji je bio nakon onih moskovskih (1980.):
– Sovjetski izbornik Gomeljski pripremao je reprezentaciju za ove Igre pune četiri godine. Računalo se da će Bjelov i Sovjeti zbog izostanka Amerikanaca dohvatiti još jedno olimpijsko zlato. No, pretežak su im uteg stavili oko vrata. Umjesto uobičajenog i dobronamjernog zadirkivanja držali su se nekako ukočeno, gotovo službeno... Primijetilo se da je publika pomno birana. Nije to bila ona obična košarkaška, nego probrana publika. Time su bili oštećeni sovjetski igrači jer takva publika ne zna navijati.
SFRJ i SSSR susreli su se već u prednatjecanju.
– Dobili smo ih u produžetku 101:91. Sovjetska televizija nije prenosila produžetak tako da je publika tek poslije obaviještena da smo mi pobijedili.
Za olimpijsko zlato, Ćosić, Dalipagić, Kićanović i društvo pobijedili su Talijane koji su bili presretni što su uopće dospjeli u finale zahvaljujući iznenađujućoj pobjedi protiv domaćina SSSR-a.
– Moj osobni sportski dosje obogaćen je neuobičajenim podatkom da smo igrali osam utakmica, ja sam sedam puta pozvan na doping-kontrolu, a svaki je put u šeširu bilo 12 imena. Možda im je bilo sumnjivo što se u svojim godinama mogu tako dobro kretati. U redu, nije to bio osobit problem, ali kako dati dovoljno urina poslije utakmice. Liječnici su me nudili pivom, ali ja ne pijem. Na silu sam pio oranžadu i doista je zamrzio – morao sam popiti po 12 do 15 bočica.
