U Bratislavi je stigla potvrda. Napokon sam shvatio da su apsolutni hitovi, koji će bez sumnje poderati sve emocije, spojeni u dvije kompozicije: u We are the champions of the World i, odmah nakon toga, u Lijepoj našoj. Nema veće slasti, nema većeg zadovoljstva, nema veće nagrade.
Queen i himna, baš tim redoslijedom. Suze, da suze su bile dodatna oprema za večer koja će vječno svijetliti. Hrvatska je otišla na mjesto iznad kojega postoji samo nebo, Hrvatska je u tenisu, pazite, u tenisu, koji će ovaj svijet prikazivati kao jedan od top sportova, postala najbolja, postala pobjednik.
Dva novinarska barda, dva apsolutna autorireta u sportskom novinarstvu, Neven Bertičević i Tomislav Židak složili su se: ovo je najveći momčadski uspjeh hrvatskoga sporta u povijesti! Jači od košarkaškog srebra iz Barcelona, vatrene bronce iz Francuske ili svih zlata rukometaša. Ako si najbolji u tenisu, onda to nešto znači. U današnjem razdjeljivanju sporta postoje samo dva jača zlata, nogometno i košarkaško. Kolega iz La Gazzette pitao je u čemu je tajna, "ima li nešto u vašoj hrani da ste toliko posebni, ima li što u zraku, možda u podneblju?" Ne, samo u želji za pobjedama, odgovorio mu je Niko Pilić. Ima nešto i u talentu, normalno je da ima. I u karmi. Pobjedničkoj, I u tradiciji. Hrvatska je emiritala toliko velikih tenisača kroz povijest da se jednom jednostavno moralo dogoditi.
Od Punčeca i Palade, preko Pilića i Franulovića, pa Prpića, Ivaniševića i sve do danas, do Ljubičića, Ančića i Karlovića. A mali Čilić je tu, pred vratima. Davisov kup morao je jednom sletjeti, jednostavo je to bilo zapisano u zvijedama. Previše velikih igrača da se jednom ne bi pogodila kombinacija. Ova današnja, Ivan Ljubičić i Mario Ančić ispunila je san svih prethodnih. Queen pa Lijepa naša, to je to. To je formula ili hrvatski zaštitni znak. Barem u sportu. Ili samo u sportu.
