Milan Bandić je protekli tjedan pod noge stavio otirač na kojem je bio Cibonin grb. Nekad se inatio zbog Jelušića, najprije saveznika, pa kasnije oponenta u SDP-u, danas ga ne zanimaju Previšić i Knego. Niti dug od 60 milijuna kuna. Za zagrebačkog gradonačelnika je bivše vodstvo Cibone "zločinačka organizacija", a Zdravko Mamić je "svetac". Ljudi zaposleni u Ciboni, popularna radna zajednica, mjesecima nisu primili plaće, košarkaši, koji su u završnom dijelu priprema, također nisu dobili dio ugovornih rata. U tom kaosu, Cibonin trener Zdravko Radulović, koji kaže da je uvijek volio najteže situacije, najteži put, ne paničari.
Igrače ne guši kriza
Jeste li znali u kakvoj se financijskoj situaciji nalazio klub kada ste dolazili pod toranj, što vas je motiviralo da sjednete na Ciboninu klupu?
– Apsolutno sam sve znao. I za probleme, dugove, znao sam tko će otići, tko ostati. Postao sam trener Cibone jer je ona veliki brend, klub koji ima povijest kao malo koji klub u Europi. Kada uđete u dvoranu i vidite slike klupskih velikana, osjećate se, bez obzira na to koliko je danas teška situacija, privilegiranim što ste trener Cibone.
Situacija je teška, no je li rješiva?
– Cibonina imovina je puno veća od duga. No, treba reći da se 15 godina loše gospodarilo u klubu. Sve se zna, tko je bio u Savskoj, tko je vodio klub, mislim da je na tim ljudima velika odgovornost. Što se tiče stručne politike, mogu reći da se 10 godina u Ciboninu pomlatku nije radilo ništa.
Bilo je velikih problema s uvjetima na pripremama, niste imali svoju dvoranu na raspolaganju za trening, igrači su bez novca, a stvarate novu momčad. Koliko je to teško?
– Zbog radova u Draženovu domu nismo propustili niti jedan trening. Igrači su mladi, imaju priliku igrati u Ciboni i toga su svjesni. Nisam imao niti najsitnijih problema, svi su jako željni treninga, rada, a svjesni su da će s dobrim igrama momčadi i pojedinačno prilika za zaradu uvijek doći.
Nekim novim vukovima tek rastu zubi, što navijači toga kultnog kluba mogu očekivati ove sezone?
– Bogdanović, Zubčić, Radošević, Delaš su u svojem godištu iznimno talentirani u europskim okvirima. Uživam raditi s takvim potentnim dečkima. Rozić će nam se vratiti tek krajem godine, Lalić za mjesec dana. Doveli smo Magnusa Johnsona, igrača koji pokriva poziciju dva i tri. Tjelesno je sjajan, razmišljam o još jednom strancu. Cibona će igrati brzu košarku, napadačku. Ja sam od onih trenera koji više vole pobijediti s 90:85, a ne sa 60:55. Igrat ćemo slično kao što igraju američke sveučilišne momčadi.
Je li istina da je sve češće na vašim treninzima slavni Mirko Novosel?
– Da, jedna od mojih najvećih želja je da se Novosel vrati u klub, a to podržavaju i predsjednik Perišić i Knego. Puno razgovaram s Mirkom, učim na svakom koraku, to je najveći trener koji je ikada rođen na ovim prostorima. Uz to, Novosel je stvorio veliku Cibonu, ostavio dvoranu u centru grada kakvu je imalo malo europskih klubova. Kada su ga uspjeli izgurati, klub se počeo gasiti.
Košarkaški novinari i dio ljudi koji prate košarkaška zbivanja ne vide Cibonu ispred Cedevite, pa i Zagreba?
– Sviđa mi se to razmišljanje. To je za mene i moje košarkaše najbolji motiv. Naša će mlada momčad sigurno oscilirati, ali samo na parketu stisnut ću ruku onome tko je bolji.
Jesu li nova pravila promijenila igru?
– Mislim da su to samo kozmetičke promjene, trica je pomaknuta pola metra, pa će doći do nekih preinaka u branjenju šuta za tri koša, ali pravim šuterima to neće biti veći problem.
Hakl sa Žutim i Zvonom
U košarkaški svijet otisnuli ste se iz sarajevske Bosne. U Skenderiji je godinama visio transparent "Zdravko je Bog".
– Voljeli su me navijači, jer sam uvijek dao sve što sam imao. Sjećam se da je došao novi predsjednik i skinuo taj transparent. Rekao sam mu da može pisati i "Zdravko je Alah", da meni to ne bi smetalo.
Zbog čega ste dobili nadimak Džaja?
– Taj su mi nadimak dali Mulaomerović i Rimac koji su tek počinjali u Ciboni. Uvijek sam bio za društvo, nikad nisam gledao na novac, uvijek sam bio galantan.
Tijekom teških ratnih godina, cijelo vrijeme igrali ste u Ciboni, no niste odjenuli dres hrvatske reprezentacije?
– To je najbolniji trenutak u mome životu. Naime, sve je bilo dogovoreno, trebao sam u Barcelonu na OI. Ali, kako sam Crnogorac, moj je brat imao u Crnoj Gori velikih problema. Postavili su mu bombu u ljekarnu, a život njegove obitelji bio mi je previše važan. Ostao sam zbog toga vječno neutješan.
Zagreb obožavate, u njemu ste upoznali suprugu Tatjanu Stanišić, imate osmogodišnjeg sina Filipa... Hoće li krenuti očevim stopama?
– Jako je motoričan. Sada ide na košarkaške treninge, ali malo bi trenirao nogomet, malo nešto drugo. Uglavnom, neću biti bolestan otac.
Sada imate manje slobodnog vremena, ali hakl u Kušlanovoj ne propuštate?
– Igramo petkom, a ne bih to propustio ni za što. Igraju Boban, Prosinečki, Jurčić, Jurčević, Brk, Saša... Lijepo je kada se mi stari sportaši družimo. I ondje se puno toga može naučiti.
Zbog prijetnji bratu nisam igrao za Hrvatsku
Zdravko Radulović se u igračkoj karijeri posebno ponosi time što je igrao u velikoj generaciji Dražena Petrovića, Kukoča, Rađe, Zdovca, Divca, Đorđevića...
– Zlato sa zagrebačkog EP-a 1989. je nešto najviše što sam postigao. Igranje u toj momčadi vrh je moje karijere.
Tijekom teških ratnih godina cijelo vrijeme igrali ste u Ciboni, no niste odjenuli dres hrvatske reprezentacije?
– To mi je najbolniji trenutak u životu. Naime, sve je bilo dogovoreno, trebao sam igrati za Hrvatsku na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni. Ali kako sam Crnogorac, moj je brat imao u Crnoj Gori velikih problema. Postavili su mu bombu u ljekarnu, a život njegove obitelji bio mi je najvažniji. Ostao sam radi toga vječno neutješan.
Danas je naša košarka daleko od tih dana?
– Imamo talent, imamo i trenera, prije svih Spahiju, samo treba puno raditi.
Radulović: Novosel je neophodan Ciboni jer imamo samo 6 igrača a ostali su pobjegli i Mirko če odigrati ulogu rutiniranog beka koji ulazi sa klupe..