Blaženko Lacković, jedan od naših najtrofejnijih rukometaša, trenutačno se odmara u Novalji, na otoku Pagu, gdje je kupio kuću još 2013. godine. U karijeri je osvojio devet velikih medalja, igrao je za hrvatsku reprezentaciju punih deset godina, od 2003. do 2013 godine. Bio je olimpijski i svjetski prvak, s Hamburgom je osvojio Ligu prvaka 2003. godine.
– Igrao sam deset godina na svim velikim natjecanjima, jedino sam zbog ozljeda imao manju minutažu na Europskom prvenstvu u Austriji 2010. i svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013. godine – istaknuo je.
Upoznao sam Federera...
Iza vas su nastupi na igrama u Ateni, Pekingu i Londonu...
– Sve tri Igre ostavile su sjajan dojam na mene. Na sve te tri Igre bili smo u polufinalu, jednom smo osvojili zlato, dvaput smo bili treći. Pratim sad rukometni turnir u Tokiju i moram reći da jako nedostaje Hrvatska. S tom činjenicom će se složiti ne samo rukometni navijači već i svi ljubitelji ostalih sportova. Kako su naši rukometaši uvijek bili favoriti za odličja, tako bi vjerojatno bilo i u Tokiju. Svake Igre bile su mi posebne na svoj način. Jasno, Atena će ostati u zlatnom sjećanju, u Pekingu nismo imali sreće, igrali smo toplo-hladno, a najviše mi je žao Londona. Igrali smo najljepši rukomet, igrali smo kao što danas igraju skandinavske reprezentacije, brzo, na puno pogodaka. Imali smo samo taj jedan poraz u finalu, a sve ostalo bile su pobjede. Šteta, Balić i ja htjeli smo se oprostiti još jednom olimpijskom zlatnom medaljom. Nije bilo sreće – pripovijeda Lacković.
Koliko ste puta bili na svečanom otvaranju?
– Dvaput, u Pekingu i Londonu. U Ateni nismo bili jer smo iduće jutro imali utakmicu. Znao sam da su ta otvaranja dugačka i naporna, ali mi smo se dobro zezali na travnjaku kada je završio mimohod reprezentacija. Bilo mi je super i u olimpijskom selu. Nisam jedan od onih koji su tražili fotografiranja i autograme od drugih svjetskih sportaša. Nekako mi je bilo neugodno nekoga vući za rukav. Ali upoznao sam Rogera Federera, sestre Williams, Novaka Đokovića, Rafaela Nadala – istaknuo je Lac.
Je li bilo vremena za turistička razgledavanja?
– Nešto malo. Rukomet traje od prvog do posljednjeg dana Igara, a mi smo stalno bili u završnicama. Ono malo slobodnog vremena koristili smo da bodrimo druge naše sportaše. Najviše smo se zbližili s vaterpolistima u Londonu i bili smo sretni kada su osvojili zlato. I oni su redovito dolazili na naše utakmice...
Gdje su olimpijske medalje?
– Na sigurnom. ne samo olimpijske, već i ostale s europskih i svjetskih prvenstava. Kada se jednom za stalno vratim u Hrvatsku, onda ću urediti poseban kutak za sve te moje trofeje. Za sada sam vezan poslom za Njemačku, za Hamburg.
Igrali ste do 39. godine?
– Istina. Mislim da su to lijepe godine za jednog rukometaša. Nakon igračke karijere postao sam trener, trenutačno pomoćni u Hamburgu. Iz Treće lige vratili smo se ove sezone u Prvu. Rukomet je u Hamburgu uvijek bio jedan od top tri sporta. Naravno, nogomet je broj jedan, a sada su od nas popularniji i košarkaši St. Paulija koji su se plasirali u Prvu ligu. Imali smo i jaki hokej na ledu, ali klub je propao. Naše su ambicije ove sezone ostati u ligi, a sljedeće malo pojačati budžet i napasti vrh – rekao je Lacković.
Koliko je Hamburg imao veći budžet 2003., kada je osvojio Ligu prvaka, u odnosu na danas?
– Tada je klub imao triput veći budžet. Mi sada imamo solidan budžet, u rangu momčadi koje zauzimaju donji dio tablice njemačkog prvenstva. Pokušao sam dovesti neke naše mlade igrače, ali za sada nisam uspio dovesti nikoga.
Kako napreduje muzej iluzija u Hamburgu, čiji ste vlasnici?
– Za vrijeme koronavirusa muzej je bio zatvoren oko šest mjeseci. Sada se polako oporavljamo i vjerujem da ćemo se brzo vratiti na dobre brojke što se tiče posjetitelja na dnevnoj bazi – istaknuo je Lacković.
Sin ima privatnog trenera
Trenutačno dakle ne razmišljate o povratku u Hrvatsku?
– Trenutačno ne, ali se vidim u Hrvatskoj u budućnosti. Rukomet je ono što me zanima, želim biti dobar trener, želim jednog dana raditi u hrvatskom rukometu.
Imate li rukometnog nasljednika u obitelji?
– Da, sin Luka, koji ima 11 godina, trenira rukomet. Mislim da je u kategoriji mlađih kadeta. Igra na mojoj poziciji, desnog vanjskog. Već sada je visok i još će rasti. Nosi tenisice broj 44 i vidim da ima veliku volju da i on jednog dana bude rukometaš kakav je bio tata. Eto, ima i svog privatnog trenera, mene, ha-ha. Često igramo jedan na jedan i nema puštanja. Jasno, mnogo puta ga pobijedim pa se ljuti, ali tako je to. U Novalji redovno odrađujemo rute trčanja, postoji jedna lijepa staza od osam kilometara...
A kći?
– Ona trenira tenis, ide na satove plesa. Ma, mi smo prava sportska obitelj – kaže Lacković.
Novalja je poznata po olimpijskim pobjednicima. Tu svoje kuće imaju zlatni iz Münchena, 1972. godine – Hrvoje Horvat, Abas Arslanagić, Josip Milković.
– Da, tu je i Hrvoje Horvat mlađi, izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. Kako smo blizu, često se nađemo na kavi. On tek treba osvojiti svoju prvu olimpijsku medalju. Šteta, možda je to mogao napraviti već u Tokiju da nije bio one čudne utakmice Francuska – Portugal. No, ima vremena, već u Parizu 2024. godine – rekao je Lacković koji uživa u posljednjim danima odmora jer već u četvrtak počinju pripreme za novu sezonu.
jel to on mene _ebe??? a zašto ta hrvatska nije potegnula kad je trebalo i plasirala se na olimpijski turnir? vjerojatno jer nisu niti zaslužili biti tamo....