Što je, zapravo, najveće nasljeđe Dražena Petrovića? Što je košarkaški Amadeus ostavio za sobom osim sjajnih košgeterskih predstava, impresivnih statistika, primjera upornosti, odnosa prema sportu kao igri, a potom i kao poslu?
Nekoliko dana prije memorijalne utakmice Draženu u čast, o tome smo razgovarali s Nevenom Spahijom, Draženovim prijateljem iz djetinjstva i jednim od uglednijih europskih košarkaških stručnjaka, trenutačno trenerom talijanskog Reyera Venezia.
– Draženova baština je u mnogočemu velika, a najveća je u onom dijelu što je u NBA ligi ostavio iza sebe za nove naraštaje Europljana. Pa vi danas imate u nizu Europljana – Dončiću, Jokiću, Antetokounmpu, Wembanyami – legitimne kandidate za najbolje NBA igrače. Od Draženova dolaska u NBA ligu stav prema europskim igračima se u potpunosti promijenio. To je bila ostavština za generacije koje dolaze.
Asket koji je volio život
Poznat kao sportaš iznimne, teško ponovljive, radne etike, Dražen je bio poznat i po tome da je pronašao ravnotežu između sportskog asketizma i konzumacije života u slobodno vrijeme.
– Dražen je bio izniman radnik, ali je i znao živjeti. Poslije posljednje obveze u sezoni prespavao bi jednu noć u Zagrebu i odmah pravac Šibenik. Dakako, i u vrijeme odmora on nikad ne bi propustio trčanje na trim-stazi ili futing, no volio je i izaći, družiti se s prijateljima. Pa i u Zagrebu, dok je bio u Ciboni, nakon utakmice uvijek bi bila dobra fešta koja bi započinjala u Saloonu koji je tada bio neizbježan.
Dražen i Neven živjeli su u istoj šibenskoj ulici. Koja su Nevenova prva sjećanja na Dražena?
– Ne mogu to reći. No, u tom smislu pomaže mi naša zajednička fotografija snimljena za njegov peti rođendan kada sam ja pak imao sedam.
S obzirom na to da je Spahija bio dvije godine stariji, kako su izgledala ta njihova prva druženja?
– Sjećam se da smo skupa otišli upisati se na košarku, na prvi trening u klub. Dakako, već i prije toga smo mi košarku igrali na ulici. S obzirom na to da je njegov stariji brat Aco sa svojim društvom imao košarku pod broj jedan, bio je logičan slijed da ćemo i mi tamo završiti.
A kako su izgledali ti ulični haklovi?
– Mi smo u našoj Preradovićevoj znali satima igrati. Uostalom, on se pod isti ulični koš vraćao i kada je igrao u Portlandu. Tada nismo imali igralište pored dvorane, kao što je to ovo današnje koje je napravljeno njemu u čast, pa smo igrali na cesti. A kada bi se igrali važni poeni, zaustavili bismo promet. A tada su svi balkoni na okolnim zgradama bili puni. Sjećam se da je jedna gospođa, koja je do prije dvije godine bila živa, sve te naše baskete odigrala sa svojeg balkona.
Kad je dvije godine stariji prijatelj prvi put pomislio za Dražena "pa ovo bi mogao biti igračina"?
– Vidjelo se to odmah, čim je krenuo igrati, i on je bio jedini košarkaš, kojeg znam, koji je istovremeno igrao za kadete, juniore i seniore. Mi smo imali tu sreću da nas je vodio Nino Jelavić, Karlovčanin koji je došao živjeti u Šibenik. On je bio naš prvi trener u mlađim dobnim uzrastima i on je prvi rekao: "Ovo će biti superstar." Uostalom, isti trener je pronašao i Stojka Vrankovića.
Je li kod njega na treninzima bilo dječačkih nestašluka ili je zarana postao "profesionalac" po odnosu prema zadanom?
– On se izvan terena volio šaliti, jako se puno smijao i imao je karakterističan smijeh. No, na parketu je bio izraziti pobjednik, kako na treningu tako i na utakmicama. Nije podnosio poraze pa tako ni one na basketu. Kad bi izgubio, nabio bi loptu nogom i otišao bez pozdrava, no navečer bi bilo opet sve po starom.
Neven se rado prisjeća anegdota vezanih uz njihove mladenačke avanture.
– Kad smo već počeli izlaziti, Dražen je nabavio ključ očeve peglice. I tako smo jednom mi krenuli našim putem, no prvi čovjek kojeg smo sreli, na prvom pješačkom prijelazu na kojeg smo naišli, bio je njegov otac Jole. Prelazi on i ne gleda nas, a ja kažem: "Uh, dobro je, nije nas vidio." Dražen je na to rekao: "Vraga nas nije vidio" i počeo okretati auto jer je znao da nam je Jole presjekao put.
Automobilska je bila i zgoda s Alfom, ovaj put u Draženovu vlasništvu.
– U Vodicama smo ušli u križanje za koje smo mislili da mi imamo prednost, ali ga nismo imali pa smo se zabili, bočno, u Ladu novosadskih registarskih oznaka. Bili smo u šoku, nas dva smo se tresli, ne znajući što će sada biti. A iz Lade ih je izašlo osmero, sve mladi ljudi i kada su oni vidjeli tko ih je udario, a srećom nitko nije stradao, nastalo je veselje.
Igrač kakav mijenja povijest
Kako je to izgledalo kada je Dražen shvatio da je prerastao sredinu i da mu je vrijeme otići i svog šibenskog gnijezda?
– Šibenka je bila klub koji je rastao i koji je svojim igračima davao stanove i poslovne prostore što je mogao dati i Draženu. I da je on ostao, vjerojatno bi taj klub dominirao domaćim prvenstvom. No, Šibenka ipak nije mogla ponuditi sportski program kakav je mogla Cibona koja se plasirala u Kup prvaka i koja je igrala u dvorani od deset tisuća ljudi. Osim toga, Mirko Novosel je tada bio vrlo utjecajan na državnoj razini i Draženova je odluka bila logična. Njemu nijedan novac nije mogao zamijeniti njegov sportski motiv igračkog razvoja i osvajanja trofeja. Bez obzira na sve te sjajne igrače, uvjeren sam da Cibona nikad ne bi bila to što je bila da nije došao Dražen.
Nastavno na tu tezu, nedavno smo čuli pitanje je li Dražen dao više Ciboni ili klub njemu?
– Stvar je tu uzajamna. Cibona je bila vrhunska momčad, no Dražen je bio točka na "i", šlag na tortu. Takvi igrači, koji se vrlo rijetko rađaju, mijenjaju povijest. Slično je i s Dončićem. To su igrači kakvi se rađaju. Postoje klubovi i treneri koji im pomažu da budu bolji, no ovo su igrači koji sve njih čine boljima.
I zato će Nevenu biti posebno zadovoljstvo, zajedno sa Željkom Obradovićem, biti trenerom selekcije europskih igrača koji će se u četvrtak u Zagreb Areni suprotstaviti reprezentaciji Hrvatske.
– Za svakog od nas to će biti nemjerljiv gušt, neusporediva uspomena s bilo čim. I zato mi je miješaju osjećaji jer Dražena ipak nema među nama, a ova utakmica, i sve što ide uz nju, bit će još jedan od načina da održimo spomen na njega. Tko sve dolazi, kako je to organizirano, to bi trebao biti fascinantan događaj, uistinu za pamćenje.
Kad smo već kod memorijalne utakmice za Dražena, jesu li naše sportske institucije (klubovi, nacionalni savez, HOO...) podbacile u smislu priređivanja obljetničkih, odnosno oproštajnih priredbi? Eto, ni jedan Kukoč nije doživio da mu netko u Hrvatskoj priredi oproštajnu utakmicu, a da ne govorimo da ništa velebnog nije organizirano za "generaciju 92".
– To je pitanje za vodstvo Saveza i ja to ne bih mogao komentirati. No, iz informacija koje imam, čuo sam da je HKS u ovoj prilici bio iznimno kooperativan i da su sve napravili da bi se ovaj spektakl održao. Zašto to nije napravljeno prije za ostale i koje je razmišljanje na tu temu bilo kod ljudi koji su tada vodili Savez, to bi ti ljudi trebali objasniti.
Što je, zapravo, najveće nasljeđe?- nema ga, jer u Hrvatskoj nema više košarke. klubovi koji su od 1980-1990 osvojili 5 titula prvaka Europe su izbrisani, repka je 17. u Europi, javni interes Hrvatica i Hrvata je ispod rejtinga sdp-a. nijeje ostalo definitivno nič, ni od njega, ni od Kreše, ni od pustih splićana iz generacije 1970ih. Sustav se raspao.