ZAGREB - Sutra, 17. siječnja, Hrvatski olimpijski odbor slavi svoj najveći dan, dan primanja Lijepe Naše u olimpijsku obitelj. Premda je riječ o desetoj obljetnici tog povijesnog događaja, na večerašnjoj svečanosti u dvorani Vatroslava Lisinskog (20 sati) neće biti Antuna Vrdoljaka (70), prvog predsjednika i utemeljitelja Hrvatskoga olimpijskog odbora.
Hrvatski član MOO-a dobio je poziv, ali se, najavljuje, neće odazvati. Ispričat će se, kaže, obvezama pri snimanju svoga filma "Duga mračna noć".
Premda je i njegov odnos s aktualnim vodstvom HOO-a također jedna "duga mračna noć", o svom nasljedniku i ljudima oko njega nije htio ništa govoriti.
- Bilo bi ružno kada bih se privatno svađao u vrijeme velikog jubileja. Mogu samo reći da je žalosno da na takvu obljetnicu neće doći predsjednik MOO-a Jacques Rogge. Kada smo slavili petogodišnjicu, u Hrvatsku je došao tadašnji predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch. Sada dolazi dopredsjednik Europskih olimpijskih odbora Kozlovski, a bojim se da će na 15. godišnjicu HOO-a MOO poslati nekog činovnika.
Presudio je atletiski EP u Splitu
- Podsjetite nas na dane sportskoga priznavanja Hrvatske u kojima ste, prije deset godina, bili nositelj glavne uloge, bili ste predsjednik HOO-a.
- Smatram da sam najzaslužniji za to priznanje. To je moje i toga se ne odričem. Ključan je bio uspjeh Europskoga atletskog prvenstva 1990. u Splitu, i to u situaciji kada su ga 71 dan prije početka htjeli otkazati. Preuzeo sam tada mjesto predsjednika Organizacijskog odbora i uspjeli smo organizirati natjecanje koje je zadovoljilo predsjednika MOO-a Juana Antonija Samarancha. Kada je Samaranch odlazio, pozvao me da ga otpratim do zrakoplova. Tražio je da idemo pješice, pa me upitao što mislim zašto je to htio. Rekao sam mu da znam zašto. Zato što se na pisti ne može prisluškivati razgovor. A morate znati da smo u to vrijeme bili još debelo u Jugoslaviji i da je KOS prisluškivao sve naše razgovore sa strancima. Pitao me tada kada ću zatražiti primanje u MOO. Rekao sam: "Kada mi date znak". Na to mi je Samaranch rekao da idem korak po korak, i da će pomoći koliko može.
- Kada ste se ponovo sreli sa Samaranchom?
- Bilo je to u rujnu 1991., neposredno nakon što smo osnovali HOO. Otputovao sam inkognito u Lausannu. Rekao mi je tada da je situacija s Litvom, Letonijom i Estonijom puno lakša jer su to države koje su prije njemačke i sovjetske okupacije bile samostalne države, a Hrvatska nije. Kazao je da je veliko pitanje što može napraviti za nas. Potkraj studenoga ponovo sam se uputio k njemu, ali tada na čelu delegacije u kojoj su bili još i Novosel, Ljubek, Franulović i Ivan Lacković. Trebao je biti i Kukoč, ali se ispričao anginom. S jedne strane stola bili smo mi, a s druge delegacija MOO-a. Čim nismo završili u nekom predsoblju bilo mi je jasno da nas ozbiljno doživljavaju.
Stanković je gospodski napravio posao
- I tada ste, kažete, razgovarali sa Samaranchom u četiri oka?
- Kada mi je rekao da se nas dvojica povučemo na razgovor u četiri oka, vidio sam mu neki sjaj u očima, bilo je jasno da mi ima nešto važno za reći. Rekao sam mu da ne tražimo da preskače preko zida kojeg ne može preskočiti, a on mi je rekao: "Nitko ne može spriječiti hrvatsku mladež da nastupi na Olimpijskim igrama." U tom trenutku počeo sam plakati. Rekao sam da nam zimske igre nisu toliko važne, jer nemamo razvijene te sportove, ali da bi nam bilo silno drago pronijeti našu zastavu. To se potom i dogodilo.
- Koliko je ulogu, tada, odigrala košarka. Mirko Novosel voli reći da je presudila košarkaška diplomacija, da su u MOO htjeli da originalni Dream Team na svojoj premijeri treba imati za suparnika tada najjaču reprezentaciju?
- Priče da je Mirkov prijatelj David Gavitt, predsjednik USA Basketballa, tražio da se Hrvatsku primi, priče su za malu djecu. On nije član MOO-a i kao takav nije imao nikakav utjecaj. Osim toga, Amerikancima je bilo sasvim svejedno kome će utrpati 35 do 70 koševa razlike. Da su mogli intervenirati, budite sigurni da bi Jugoslavija nastupila na Igrama. Da bi se takvo što dogodilo pokazali su svi kasniji politički događaji vezani uz Hrvatsku. Veliki posao je, i to na gospodski način, obavio Bora Stanković. On je shvatio da se SFRJ raspada i da nema smisla odupirati se nastupu hrvatskih košarkaša, što nije bio slučaj s jugoslavenskim, ali i svjetskim vaterpolskim i rukometnim savezom koji su onemogućili hrvatske sportaše da nastupe u Barceloni.
Izborio sam MOO-ovu stipendiju za Kosteliće
- Jeste li se tada usudili i pomisliti na to da bi dva hrvatska sportaša jednog dana mogla kandidirati za medalje na zimskim igrama?
- Vjerovao sam da je i to moguće. Uostalom, ono što smatram najznačajnijim u svom radu na mjestu predsjednika HOO-a jest briga o mladim sportašima. Osobno sam kod Samarancha izborio da se Ivici i Janici iz Fonda solidarnosti MOO-a daje 5000 dolara stipendije. Bilo je to u vrijeme kada sam ja na HRT-u imao plaću od 360 maraka.
- Hoćete li zbog njih ipak ići u Salt Lake City? Nedavno ste kazali da bi vas obveze vezane uz snimanje filma u tome mogle spriječiti?
- Istina je, umoran sam od snimanja. Radimo po 12 sati dnevno. Ja bih mogao, doduše, stići tamo 10. veljače, ali to ne bi bilo pošteno prema ostalim članovima MOO-a koji će sudjelovati u radu Skupštine MOO-a koja će se održati između 4. i 6. veljače. Ne odem li, a Janica ili Ivica osvoje medalju, bit će mi žao, jer bih im u tom slučaju vjerojatno ja predavao medalju.
Razgovarao Dražen Brajdić
