“Rođena da pobjeđuje” naslov je knjige koja će svoju promociju doživjeti u utorak. Riječ je o knjizi koja opisuje životni put hrvatske stolnotenisačice Sandre Paović koja je u siječnju 2009. teško stradala u prometnoj nesreći. Autor knjige je Željko Žutelija, a nakon čitanja mogu zaključiti da je to jedna od najboljih sportskih knjiga koje sam imao u rukama.
– Ovu knjigu posvećujem roditeljima, bliskim rođacima, prijateljima, kolegama sportašima i svim dobrim ljudima u Hrvatskoj. Svojim sam primjerom htjela pokazati da nikad ne treba odustajati od ciljeva. Mlađim naraštajima želim poručiti kako se marljivošću, upornošću i mentalnom snagom mogu svladati i najteže prepreke, a najoptimističniji snovi pretvoriti u stvarnost – rekla je Sandra Paović.
Ideja nastala u Poreču
Ideja o knjizi nastala je na Danima Orisa, u svibnju 2016. u Poreču.
– Ondje sam bila gošća, a jedan od moderatora skupa arhitekata bio je Željko Žutelija. Dan poslije pitao me što mislim o tome da o meni napiše knjigu. Rekla sam mu da nema problema, ali tek nakon što završe Paraolimpijske igre u Riju. Ondje sam osvojila zlato i sedam dana nakon povratka javio se Žutelija i krenuli smo u realizaciju. Na knjizi smo radili godinu dana i devet mjeseci i to svakog tjedna. Baš sam se otvorila i ispričala sam mu sve iskreno, realno i s puno osjećaja. Koliko smo se samo puta vraćali na neke odlomke knjige jer sam uvijek nešto važno zaboravila reći. Jako sam zadovoljna kako je ispalo i jako sam ponosna na ovu knjigu – kaže Sandra.
Prvi dio knjige govori o djetinjstvu i počecima karijere.
– Živjela sam u Borovu naselju, u neposrednoj blizini vrtića u kojem sam naučila igrati stolni tenis. Svojom živahnošću i energijom nametnula sam se kao predvodnica svih vrtićkih igara i svi su me smatrali “vođom čopora” – priča Sandra u knjizi.
Na početku Domovinskog rata Sandra i tata Mišo privremeno su se sklonili u Beograd, dok je mama Marija ostala u Borovu Naselju. Sandra je imala samo osam godina. Kao izbjeglica živjela je i trenirala u Zmajevu gdje se brzo sprijateljila s Biljanom Todorović koja joj je bila velika podrška, kao i kasnije treneri Robert Mikac u Čakovcu, odnosno Neven Cegnar u Zagrebu. U Hrvatsku se vraća 1997. kada počinje njezina sjajna sportska karijera.
Drugo poglavlje govori o njezinoj karijeri u Švicarskoj, zatim treće o njezinu putu do europskog vrha, dok je četvrto poglavlje posvećeno Olimpijskim igrama u Pekingu. U petom poglavlju stiže priča o kobnoj nesreći.
– Putovala sam sa svojim tadašnjim francuskim klubom Caenom na meč Lige prvaka u Poljsku. Dremuckala sam kada sam začula vrisak kineske suigračice na prednjem sjedištu kombija. Naš vozač je zaspao i kada ga je probudio vrisak Kineskinje, ispred njega je bio šleper kojem se opasno približavao. Kako bi izbjegao udar, napravio je manevar i kombi je završio u jarku. Dalje se više ničega ne sjećam – priča o toj strašnoj nesreći Sandra.
Borba za život
Šesto i sedmo poglavlje opisuje Sandrinu borbu za život i rehabilitaciju, osmo poglavlje je o Sandrinu studiju, a deveto o karijeri sportašice s invalidnošću. Zadnja poglavlja posvećena su vjenčanju i suprugu Danijelu.
– Meni je najbolji dio knjige onaj na kraju – što drugi misle o meni. Šokiralo me kada sam čitala što o meni misle moji treneri Robert Mikac i Neven Cegnar, suigračica Tamara Boroš, teta Gordana Odor te roditelji Marija i Mišo. Nitko od njih nije mi nakon nesreće rekao kako se zapravo osjeća, sve do ove knjige – kaže Sandra.
Čemu služi ovakav članak? Same gluposti.