Legendarni “Jozo” loptu je prvi put prigrlio kao jednogodišnja beba. Poklonio mu ju je pokojni kum, a kao sedmogodišnjak priključio se pionirima Croatije iz Canberre. Potom se školovao u glasovitom australskom Institutu za sport, koji su između ostalih pohađali Marko Viduka i Josip Skoko, a kao tinejdžer priključio se Croatiji iz Melbournea s kojom je 1996. osvojio naslov prvaka.
– Sa 17 godina imao sam dva izleta u Europu. Dvaput sam po mjesec dana boravio u Ajaxovoj školi nogometa, i to baš 1995., kada je Ajax s Van Gaalom bio europski prvak. Trenirao sam povremeno s prvom momčadi, s tadašnjim velikim zvijezdama, i tamo sam stekao dragocjeno iskustvo. Nizozemce su me upozorili na to što mi nedostaje da postanem profesionalni nogometaš. Nisam ostao u Ajaxu zbog jednog razloga – tata je želio da se vratim i završim školu, a i nostalgija je bila prejaka – prisjeća se Joe.
Završio je srednju školu, razmišljao o upisu na studij arhitekture, ali je ljubav prema nogometu bila prejaka.
– Ništa me nije tako okupiralo kao nogomet. Kao dječak bavio sam se folklorom u hrvatskom društvu u Canberri, učio plesati hrvatska kola, šest mjeseci učio sam svirati tamburicu, no oduvijek sam znao da ću se baviti samo nogometom. I samo tome sam se ozbiljno posvetio.
Brat izabrao fakultet
Josipov brat Tomislav također je počeo nogometnu karijeru. Bio je, kaže Joe, odličan vratar, no kada je tata tražio da izabere – nogomet ili škola – Tomislav je ipak odbacio rukavice. Danas ima građevinsku firmu u Australiji, u kojoj je zaposlena i sestra Katica.
Josip Šimunić u Zagrebu je prvi put bio 1996., kada je, na poziv HNS-a, trenirao s Dinamom. Trener je tada bio Otto Barić.
– Bio sam 18-godišnjak i mnogo mi je značio taj poziv iz Zagreba, još više treniranje s takvim veličinama kao što su Marko Viduka, Goran Jurić, Robert Prosinečki... Viduka, igračina i ljudina, u Zagrebu je pazio na mene, često smo izlazili, intenzivno se družili. Iako sam već tada imao ponudu Australaca da igram za njihovu reprezentaciju, za boravka u Zagrebu definitivno sam prelomio i odlučio – igrat ću za Hrvatsku!
Australci su vam zamjerili?
– Ne, oni su jednostavni, normalni, to je već zaboravljeno. Njih zanima samo kako se ponašaš, poštuješ li ih, kakav si čovjek. Nikada nisam imao ni najmanju neugodnost, niti mi je itko prigovorio na izboru.
U Dinamo ste prošle godine došli završiti karijeru?
– Jesam. Žao mi je što lani zbog ozljeda nisam odigrao ono što se očekivalo, a sada sam, hvala Bogu, zdrav i nadam se da ću što duže trajati.
Vratili ste se u reprezentaciju...
– Reprezentacija mi mnogo znači, želim dobiti priliku ponovno igrati za svoju zemlju, pomoći koliko god budem mogao. Nakon Eura, u trenucima velikoga razočaranja, pomislio sam da je možda s reprezentacijom gotovo, no, opet, sve što se u Poljskoj dogodilo dalo mi je novi motiv i čak mi je bilo dobrodošlo. Sad sam zdrav, igram dobro, ušli smo u Ligu prvaka, a reprezentacija je šlag na tortu.
Razgovarali ste sa Štimcem?
– Znam ga dugo, iskren je, jako dobro razumije nogomet i uvjeren sam da se ljudi neće razočarati u njega.
Motiv za povratak sigurno je i stoti nastup za Hrvatsku?
– Ma daleko sam još od toga (sada ima 95, nap. a.), nije to baš tako jednostavno. Meni je važno da sam se vratio u reprezentaciju, pa ako treba, sjest ću i na klupu, samo da vidim da momci koji igraju daju sve od sebe, bacaju se na glavu, da vidim borbeni, pobjednički duh.
Ne bi vas povrijedila klupa?
– Ni slučajno, samo tražim korektan odnos izbornika prema meni.
Sammira u reprezentaciju
Kako ste doživjeli utakmicu protiv Švicaraca?
– Ako smo već morali krenuti loše, bolje da se to dogodilo u prijateljskoj utakmici. Bilo je i dobrih stvari.
Koje su dobre?
– Pa vidjeli smo tko može, tko ne može...
Dinamo je opet u Ligi prvaka – s kakvim očekivanjima?
– Pohvalio bih sve ljude u klubu za ovaj uspjeh, a na prvo mjesto po zaslugama stavio bih našega trenera Antu Čačića! Jako puno je napravio, svaka mu čast! Kod njega mi se sviđa što je miran čovjek i iskren. Kad razgovara s igračima, uvijek kaže što te ide. To je taj pošteni odnos kojim me osvojio. Nije mi jasno kako takav trener nije prije dobio šansu u Dinamu. Budem li jednoga dana trener, puno stvari radit ću kao Ante Čačić. A u Ligi prvaka bit će ove jeseni bodova i za Dinamo, u to sam siguran! Iako smo ostali bez kapetana Badelja, sjajnoga igrača, karakternog dečka, sigurno sam da ćemo popraviti dojam iz prošle sezone.
Zaslužuje li Sammir poziv u reprezentaciju?
– Sve je samo u njegovim rukama. Kvaliteta nije upitna, a nadam se da je konačno shvatio koliko je sati, kako je to važan trenutak za karijeru. Pitanje je vremena kada će dobiti šansu u reprezentaciji, a kada je dobije, uvjeren sam da će je iskoristiti.
