Sa sjetom ispraćamo 2012. u strahu da takve godine u hrvatskom sportu više biti neće. Recesija nemilo tuče i po sportu te su državna izdvajanja sve manja. Osim toga, tako plodne godine dosad nikad nije bilo, nikad hrvatski sportaši nisu bili uspješniji na Olimpijskim igrama nego u Londonu prošlog ljeta.
I dok se o šest olimpijskih medalja razgovaralo, nitko ozbiljan nije se usudio prognozirati tri hrvatska olimpijska zlata. Ono što se u Londonu događalo bilo je pomalo bajkovito jer nitko od favorita nije podbacio. Znalo se da srebrni iz Pekinga Filip Ude nije u formi za odličje, a brončana iz Pekinga Snježana Pejčić ostala je za korak kratka.
Ivančić je stalno grickao
Možda je netko očekivao odličje od svjetske tekvondaške prvakinje Ane Zaninović. No treba znati da su u te-kvon-dou spojene kategorije i da nije nastupala u svojoj prirodnoj kategoriji te da se na neki način žrtvovala za sestrinu broncu. Stoga smo upravo sa splitskim blizankama započeli anketu o tome koji je bio najveći trenutak hrvatskog sporta u godini na isteku.
– Najviše me se dojmilo Sandrino zlato. Doduše, možda zato što smo tijekom finala diska sjedile uz njezina trenera Ivana Ivančića. Pratile smo njegovo živciranje, stalno je jeo neke grickalice, slušale smo savjete koje je davao Sandri, a kada mu se ona bacila u zagrljaj, taj trenutak nas je ganuo do suza – pričale su nam uglas Lucija i Ana.
Sandra Perković priznaje da joj suza krene kada ponovno vidi radost streljačkog olimpijskog pobjednika Giovannija Cernogorza.
– Kada to vidim, zacakle mi se oči jer znam što sam ja sve prošla da bih to postigla. Kada sebe gledam, ne plačem, no kada sam gledala Janicu, Ivicu, Udea kako postižu velike uspjehe, uvijek bih bila jako emotivna – rekla nam je Sandra.
Sandra je olimpijski finale u vaterpolu gledala kod kuće, u Zagrebu, baš kao i Giovanni kome će zauvijek u sjećanju ostati doček u njegovu Novigradu.
– Kada gledam svoj finale, ponovo mi krenu suze. Nisam niti sanjao da ću ja biti olimpijski pobjednik i najbolji sportaš Hrvatske – priznaje Giovanni koji je za božićne blagdane posluživao goste u obiteljskom restoranu, a to isto činit će i za ručak na Staru godinu.
A što je zlatnom lovcu na glinene golubove sportski trenutak godine?
– Teško mi se odlučiti između Sandre i vaterpolista. Možda vaterpolisti jer sam se s njima zbližio u olimpijskom selu. Za Sandru sam nekako bio siguran da će osvojiti zlato, a vaterpolisti su me u to uvjerili kada sam vidio kako su pobjeđivali kada im nije išlo. Tada sam pomislio: što li će tek biti kada im krene.
Upravo je njegov doseg bio najinspirativniji jednom članu srebrnog veslačkog četverca. Nakon što su postali prvi hrvatski medaljaši u Londonu, dečki su ostatak Igara proveli navijajući za ostale hrvatske sportaše.
Vrisci iz sela
– To Giovannijevo zlato bilo je nešto posebno. Za razliku od Sandre, vaterpolista i rukometaša, ovo sam manje očekivao pa je to tim bilo posebnije. Taj pristojni dečko najviše me razveselio – kazao je Valent Sinković.
I rukometnog izbornika Slavka Golužu dirnulo je Giovannijevo zlato:
– Na vaterpoliste smo navikli da su na postoljima, no kada su Sandra i Giovanni osvojili olimpijsko zlato, to je bilo nešto posebno.
Prevagu Sandrinom zlatnom hicu od 69,11 metara, donio je kapetan zlatnih vaterpolista Samir Barać:
– Mi smo njezin zlatni nastup gledali u olimpijskom selu. Pri svakom hicu bilo je vrištanja, bili smo poprilično glasni. Sa samopouzdanjem koje je imala i s tim kako se poput feniksa izdigla iz sumnji za doping Sandra je zadivila cijeli sportski svijet.
