Pola sata prije početka utakmice između Njemačke i Srbije najpopularnijom beogradskom ulicom, Kneza Mihajla, mogle su se vidjeti samo šopingholičarke, prodavači kokica i ulični harmonikaši.
Ostali su pohitali kućama, a oni koji su ostali u centru zauzimali su mjesta u nizu kafića u obližnjem Obilićevu vencu. Red kafića, red televizora, a mjesta nigdje. Tek u jednom nema gužve. Vlasnik je odlučio gledati tenis, Janka Tipsarevića protiv Beckera. Nije dugo trajalo, navala je bila prevelika...
– Brate, da je utakmica barem svaki dan. Dobro bi se zaradilo – rekao je jedan od prezauzetih konobara.
Atmosfera ni blizu one iz Zagreba 1998. godine. Tek se na prste jedne ruke moglo nabrojiti navijače s obilježjima.
– To je zbog poraza od Gane. Nitko više ne vjeruje reprezentaciji – rekao je Dragan Terzić koji je s prijateljem došao iz Kruševca.
Oglasile su se i dvije djevojke za susjednim stolom.
– E, da je ovdje "Tajfun s Karaburme", zabili bismo već u trećoj minuti.
Kad je Klose dobio crveni karton, začuo se pljesak sa svih terasa, a tek kad su Srbi postigli pogodak... Do kraja utakmice nije to bio spektakl od navijanja i tek pet minuta prije kraja prvi put čulo se "Srbija, Srbija". Kad je sudac označio kraj, počelo je slavlje. Kolone automobila zakrčile su grad.
– Pobijedili smo Nijemce u još jednoj ofenzivi. Antićevi dečki bili su kao Prle i Tihi u "Povratku otpisanih". Ipak su orlovi pokazali pandže i nismo nakon druge utakmice postali kokoši – rekao je jedan navijač.
Andreej, zar nisi išao na Pride? Ne mislim onaj ultimat fight, nego ovaj ultimat butthole fuck... Momak, okani se komentiranja o nogometu jer se u njega žišku k\'o Mara u krivi qrac...