U zbilji se koji put dogode silno poučne priče, kakve ne bi bio kadar smisliti ni jedan pisac. Tako je bilo i sa slučajem našega nogometnog izbornika Slavena Bilića.
Znate i sami kako je bilo: nije čovjek još stigao ni dobro zagrijati selektorski stolac, a već su mu namjestili pušku. Neke su novine objavile golem članak o tobožnjoj Bilićevoj ljubavnoj aferi, i to u času dok je on boravio u inozemstvu. Bilić je na to – konsterniran činjenicom da ga netko toliko mrzi – ponudio ostavku na izborničko mjesto.
Sve to samo po sebi još nije poučno; poučno je istom ono što se zatim počelo događati. A događalo se to da su u javnosti svi – a pogotovo razni kolumnisti – stali tapšati Bilića po ramenu i sažalno se smješkati na njegov gnjev. U smislu: u redu je, stari, ne smiješ biti takva mimoza, moraš se na to naviknuti, napadi idu uz javnu funkciju koju obnašaš. I, svi su se pri tome pravili da ne vide kako Bilić nije ponudio ostavku zato što bi netko kritizirao njegov selektorski rad, nego zato što su mu dirali u privatni život. A svi su to vidjeli, pa su svejedno govorili onako kako su govorili. A to znači da su znali što govore, da je u njihovim savjetima Biliću ipak bilo nekakve pouke.
I bilo je, a ta pouka glasi otprilike ovako: nisi ti, prijatelju, selektor zato da bi trenirao reprezentaciju i donosio dobre rezultate, nego zato da bi medije hranio senzacijama. Ako to možeš činiti uz pomoć nogometa, u redu; ako ne možeš, morat ćeš uz pomoć privatnog života. Jer, ako budeš pobjeđivao, a oko tebe ne bude nikakva cirkusa, bit ćeš loš selektor; ako budeš gubio i pri tome proizvodio dovoljno materijala za novine, bit ćeš dobar.
Čovjek se može malo i snebivati nad takvim načelima, ili bar nad tim da se ona otvoreno iznose. Ali, događaji su dali za pravo onima koji su Bilića poučavali medijskoj mudrosti. Jer, jedne su noći tri igrača pobjegla u nekakvu birtiju, ondje su viđeni i uslikani, i Bilić ih je morao udaljiti iz reprezentacije. Toga časa je Bilićeva navodna ljubavna afera pala u zaborav, jer mediji su sad imali slađi zalogaj koji su mogli oblizivati. Koliko god cinični bili, savjetnici su znali što govore.
Zato bi se njihove misli mogle još malo i razraditi. Moglo bi se kazati da je skandal s trojicom bjegunaca pao Biliću u krilo kao dar s neba, kao spas u zadnji čas. Ali, ako on želi biti dobar selektor, ne smije čekati da mu se takve stvari slučajno događaju, nego ih mora sam proizvoditi i plasirati u javnost. Samo će tako zaštititi svoj privatni život i ujedno steći glas dobra izbornika.
I, to je vrhunac pouke: dužnost ti je, sine, da praviš skandale, da manipuliraš medijima, kako oni ne bi manipulirali tobom. Tako će se naći zajednički interes, pa će te voljeti i oni koji te mrze.
