Dvojica hrvatskih nogometaša u različitim su razdobljima bili zvijezde današnjih suparnika u osmini finala Lige prvaka. I obojica su u Paris St. Germain, odnosno Barcelonu došli iz – Hajduka.
Iako je samo jednu sezonu proveo u Parizu, Ivicu Šurjaka s pravom se svrstava u legendu francuskoga kluba. Naime, splitski je majstor bio igrač PSG-a u sezoni 1981./1982., kada je taj klub osvojio svoj prvi trofej, francuski kup.
– U finalu na Parku prinčeva svladali smo moćni St. Etienne, tada najjači francuski klub, predvođen Platinijem, na jedanaesterce. Nakon 120 minuta bilo je 2:2, namjestio sam oba pogotka i još zabio s bijele točke. U toj sezoni postigao sam 16 pogodaka, pa i nije čudno što su mi na proslavi ispred Elizejske palače navijači skandirali: “Šurjak, ostani!”. Ma fantastično mi je bilo u Parizu – prisjeća se Šurjak, čiji je transfer u PSG finiširao menadžer Ljubo Barin.
Bezobrazna ponuda Udinesea
Godinu kasnije doveo im je i Safeta Sušića, još uvijek najvećega igrača u povijesti PSG-a. Ispred Ronaldinha, Ibrahimovića, Paulete, Cavanija...
Ali, niste ostali u Parizu, unatoč želji navijača?, pitamo Šurjaka.
– U listopadu 1981., kada sam već bio igrač PSG-a, javio mi se tadašnji trener Reala Vujadin Boškov. Tražio je zamjenu za ozlijeđenoga Engleza Cunninghama. No, ni ja ni moj klub PSG nismo ni pomislili na raskid. Francuzi nisu željeli ni čuti – nastavlja Šurjak, koji je u baš u spomenutom finalu Kupa odigrao posljednju utakmicu za PSG.
Tada je, kako sam kaže, dobio bezobraznu ponudu Udinesea koju PSG nije mogao pratiti. Zov tadašnje najjače svjetske lige bio je prejak. Pa i za Platinija, koji je iz St. Etiennea prešao u Juventus.
A sviđa li se Šurjaku današnji PSG, osnažen arapskim kapitalom?
– PSG će mi uvijek biti drag, pa i s arapskim novcem, jer je to dokaz da želi postati veliki europski klub. On možda još ne može, kao ni Manchester City, ugroziti klubove s duljom tradicijom, poput Reala i Barcelone, ali na dobrom je putu. Protiv Barcelone Parižanima bih dao 35 posto izgleda za ulazak u četvrtfinale premda Barca nije tako moćna kao prije dvije godine i u dvije utakmice moguće je i iznenađenje – zaključio je Ivica Šurjak.
Goran Vučević (45) bio je pak prvi Hrvat koji je odjenuo dres Barcelone. Ktome i iz hrvatske lige, što nikada nije ponovio nijedan naš nogometaš. Alen Halilović iz Dinama je odmah bio preusmjeren u Barcelonu B.
– Kada sam 1992. godine došao u Barcelonu, bila je europski prvak, i tada je zapravo i počela njezina dominacija. Dugo je trajao njezin kontinuitet u europskom vrhu, premda nije to mogla svaki put okruniti kontinentalnim naslovom. Bilo je to doba Cruijffa na klupi, oca modernoga nogometa. Priznaju mu to brojni veliki svjetski treneri koji su krenuli njegovim tragom, Guardiola, Laudrup, Koeman... – kaže Vučević.
Kada ste došli u Barcelonu iz Hajduka, u Španjolskoj su mogla u istoj momčadi igrati trojica stranaca? Zašto ste se odlučili prihvatiti poziv ako ste mogli naslutiti da se nećete naigrati?
– Da, te 1992. godine bili su u Barceloni Stoičkov, Koeman i Laudrup, a ja sam doveden kao prva opcija ako se netko od njih ozlijedi. No, nisam to dočekao, priliku sam dobivao vrlo malo, a u sljedećoj sezoni došao je i Romario. Naravno da se nisam mirio s time što igram tako malo i tražio sam od Cruijffa da me pusti. Imao sam dogovor s Tomislavom Ivićem i Bernardom Tapiejem za prelazak u Marseille, no Cruijff nije htio za to ni čuti – dodaje Vučević.
Pobunili ste se, došli ste u konflikt s velikim trenerom?
– Ne, nije bilo konflikta, bila je to razmjena mišljenja. Svatko je držao svoje stajalište, a Cruijffu se nitko nije mogao suprotstaviti. Bio je alfa i omega u Barceloni, apsolutni vladar svlačionice. Ukupno sam odigrao samo dvadesetak utakmica za prvu momčad, a najviše sam igrao u Barceloni B, u drugoj ligi. Koja je bila vrlo jaka, zahtjevna, teška, ali je ipak bila druga liga i to me nije zadovoljavalo.
Dječaci vježbaju kao seniori
Barcelona s Messijem, Neymarom i Suarezom?
– Ma to je čarolija! Vrhunac jednoga procesa koji Barcelona njeguje u svojoj školi nogometa. U tom trenažnom procesu svaki igrač ima maksimalnu slobodu u igri, dopuštena mu je kreativnost u donošenju odluka, naravno u što bržem vremenskom roku, sa što manje dodira s loptom. Stoga u Barcinoj školi dječaci treniraju na identičan način kao prva momčad, naravno kraće i s manjim intenzitetom – zaključio je Vučević, koji kao Cruijffov sljedbenik s Hajdukom nije osvojio ni jedan trofej, ali je posljednji trener bijelih koji je svladao Dinamo u Maksimiru.
I tome je uskoro “jubilarka”, deseta obljetnica, veliki datum Hajdukove povijesti...
>>Bilić: Svi bismo igrali u Crvenoj zvezdi da nije bilo rata
