Veličanstveno, neponovljivo... Epiteti se vrte, izgovaraju, Hajduk od četvrtka rano ujutro u vitrinama šesti put drži pehar Hrvatskoga kupa. Stigao je u pravom trenutku. Kada su mnogi zluradi već vidjeli Hajduk na koljenima, opet je proradio onaj prkos, inat, koji se godinama javlja kad je najpotrebnije, i trofej je osvojen.
U Zagrebu se slavilo bijele
To je taj čarobni, čudesni Hajduk kod kojeg nema sredine. Ili je gore ili dolje, a takva je i ljubav prema Hajduku.
Generacije se u ovim krajevima tako odgajaju, generacije se mijenjaju, ali uvijek je ta ljubav usađena do boli. I nepromjenjiva je. Ovo će se pamtiti kao rijetko kada, u Zagrebu je slavljen Hajduk, Maksimir je bio bijela kuća.
"Sve za svoga Hajduka", dio je jedne navijačke pjesme. Taj mali stih toliko toga govori, on je toliko iskren i istinit da to netko tko Hajduk nema u duši jednostavno ne može shvatiti. Samo oni koji ne mogu shvatiti tu ljubav čude se kako je to pet tisuća navijača bijelih došlo u Maksimir. Grozničavi pogledi, veselje, ludnica, navijanje, oduševljenje, sreća...
– Zbog ovih je ljudi sve tako lako, toga nema nigdje... – govorio je presretni kapetan Mario Maloča.
U pet ujutro, nakon velike fešte u Maksimiru i proslave putem po Dalmatini, koja se pretvorila u Hajdukovu autocestu, Poljud je gorio. Rabuzinovo "Sunce" obasjalo je Split, a tisuću najvjernijih dočekalo je svoje heroje. Rijetki to mogu, rijetki to imaju, Hajduk je sretan klub.
Igor Tudor naslijedio je Mišu Krstičevića, dobio je prigodu da u 35. godini, kada mnogi njegovi vršnjaci još igraju, osvoji prvi trenerski trofej. Ali, Tudor je i u slavlju pokazao svoju veličinu.
– Nisam u ovoj priči bitan ja, bitan je samo Hajduk. Čast mi je što sam bio dio svega ovoga – govorio je Igor Tudor, kojemu je to prvi trofej s Hajdukom, jer za igračkih dana nije uspio ništa osvojiti.
Luzeri ipak slavili
Mišo Krstičević je finale pratio s obitelji, stiskao je palčeve. Sada će biti rasprava čije su zasluge veće, manje...
– To je taj Hajduk koji svi mi volimo i nije bitno tko je stvarao igrače i tko je sve bio trener... Bitno je da je naš Hajduk osvojio Hrvatski kup.
Veliku istinu u jednoj raspravi napisala je navijačica Iva Topić.
Navijači su bili veliki, to im valja priznati. Ali, bilo bi nepravedno ne spomenuti momke s travnjaka. Kada je počinjala sezona bili su gotovo kandidati za ispadanje, sredina tablice bila im je sudbina. A danas su trofejni igrači. Tijekom godine su sazreli, nosili su se s nedaćama, nisu pitali kad će plaće, naporno su radili i sada su za sve nagrađeni.
