U sklopu varaždinskog Psihošpancira, stručne konferencije posvećene psihologiji, prisustvovali smo i zanimljivom izlaganju s radnim naslovom "Psihološka priprema sportaša – roditelji u sportu". Tema je pogođena jer je opći dojam da roditelji nikad nisu više sudjelovali u sportskim karijerama svoje djece.
A što je sport dohodovniji, to su roditelji prisutniji, reklo bi se i sve glasniji, bilo da su na tribinama teniskih ili košarkaških terena, uz ogradu nogometnih igrališta i slično. Predavanje je održao priznati sportski psiholog Amir Zulić, čovjek koji sa sportašima radi već 30 godina te je za to vrijeme imao priliku zaviriti u čak 40 sportova, a 20 je godina predavao na Nogometnoj akademiji HNS-a.
– Sportaši s kojima sam radio osvojili su na svjetskim i europskim prvenstvima, Olimpijskim igrama i svjetskim kupovima više od 60 medalja. Dokazano je da se većina sportaša osjeća bolje dok rade sa sportskim psiholozima, kojih je u Hrvatskoj oko 40, a možda ih 15-ak može od toga živjeti – kazao je Zulić, koji je nazočne uveo u priču definiranjem osnovnih pojmova.
Vanjski motivi su nepovoljni
Jedan od najspominjanijih pojmova svakako je motivacija pa se u roditeljsku temu ušlo upravo razvrstavanjem najčešćih motiva za bavljenjem sportom kod djece, a to su vanjski, socijalni i unutarnji.
Socijalni su vezani za prijatelje s kojima trenirate i koje stječete uz bavljenje sportom. Unutarnji (intrinzični) potreba su da ste u nečemu dobri, da se usavršavate u onome što radite, ali i da uživate u igri i kretanju i oni su uvijek dobri. Najnepovoljniji su vanjski motivi koji se svode na to da je važno samo pobjeđivati, osvajati nagrade pa i zarađivati i pri tome nekoga drugog razveseliti. S obzirom na to da je to nešto što mladi sportaši ne mogu kontrolirati – hoće li pobijediti i zaraditi – to kod djece sportaša potiče stres i razvija anksioznost.
Osim što medijska slika sporta potiče ekstrinzične razloge za bavljenjem sportom, tu dolazimo i do roditelja i njihovih uloga. A opći je dojam da su od svih najnervozniji oni teniski, a potom nogometni. Teniski jer oni najviše odvajaju od kućnog budžeta, dok se neki čak i zadužuju, a nogometni jer su karijere onih koji uspiju najdohodovnije.
O tome smo porazgovarali s varaždinskim sportskim psihologom Matejem Fiškušom, koji radi u Nogometnoj školi NK Varteks i Rukometnom klubu Koka, radio je s jednom tenisačicom, radi i u hrvanju, a ima i iskustvo rada u sportskim plesovima, stolnom tenisu, šahu te prije svojedobno i u streljaštvu. Pitali smo Mateja jesu li doista teniski roditelji najnaporniji?
– Ja srećom nisam imao takvo iskustvo, štoviše dijete s kojim sam radio imalo je zdravo roditeljstvo. No, gledajući teniske turnire, a i ono što čujem, može se vidjeti svašta. Neki se roditelji previše unesu, budu grubi i vulgarni, a to najčešće ide prema djetetu nasuprot njihova. I to je ono što je ružno, iskaljuju se na tuđem djetetu, a katkad i na svom.
VEZANI ČLANCI:
Kakvi su roditelji mladih nogometaša?
– Rekao bih da su dvije trećine poticajni, a trećinu problematični i u stanju su neku situaciju, dakle neku krivu sudačku odluku ili grublji prekršaj dovesti do ruba incidenta. I zato bi trebalo raditi i na edukaciji roditelja kako bi oni osvijestili da ne mogu biti pomoćni treneri, suci, delegati. Kultura navijanja mora se dovesti do razine da nikoga ne smije biti strah ići na utakmicu vlastitog djeteta.
Mame više preferiraju školu
Na pitanje tko je, među ovim problematičnima, neugodniji – mame ili tate, Fiškuš odgovara?
– I jedni i drugi znaju biti neugodni i ja to ne bih dovodio u vezu sa spolom već s karakterom.
Iskusniji Matejev kolega, Amir Zulić, u svom dugogodišnjem radu ipak je primijetio sljedeće:
– Ovo je iskustvena tvrdnja. Čini mi se da su mame više usmjerene zaštitnički pa one gledaju na sport više iz perspektive sigurnosti i preferiraju školu u odnosu na sport, u kojem postoji i mogućnost prekida karijere zbog ozljede. Očevi su pak malo više usmjereni na to da vide što se sve u tom sportu može napraviti, bez većeg razmišljanja o sigurnosti. To je kao da se dvoumite pri odabiru posla u državnoj tvrtki ili rizičnog privatnog biznisa u kojem može biti jako dobro, ali i loše.
Kazat će Zulić još i to da klinci uglavnom znaju gdje im na tribinama sjede roditelji.
– Roditelj mora znati da ću mu dijete tijekom utakmice pogledati koji put u njihovu smjeru i tada je bitan i govor tijela očeva i majki. Djeci reakcije roditelja mnogo znače i zato neke ekstremne gestikulacije, a naročito glasno iskazivanje nezadovoljstva nisu poželjni.
O svom ponašanju roditelji trebaju razmišljati i u danima prije utakmice.
– Roditelji ne bi smjeli inzistirati na tome da stiže neka utakmica koja je jako važna i u kojoj će biti jako važno kako će igrati njihovo dijete. Roditelj treba omogućiti djetetu da bude sretno s onime što radi, a dijete nikako ne smiju dovesti do toga da se sportom bavi samo da bi njih zadovoljilo.
Najgore je pak kada roditelj, već zarana, u svom djetetu počnu gledati sredstvo rješavanja egzistencijalne problematike.
– Ja roditeljima uvijek kažem: 'Vaše dijete nije dionica u koju ćete ulagati i očekivati da vam se to financijski vrati. To vam se vraća kada vidite da je vaše dijete zadovoljno.'
Što je s onima koji dođu do ruba profesionalnog sporta i moraju se odlučiti?
– Ako se djetetu prezentira koje su mogućnosti i dopusti da samo izabere, onda je to u redu. No, ako se sport nametne kao jedini mogući izbor, onda se dijete dovodi u situaciju da je objekt u vlastitu životu.
A tu su negdje i točke pucanja i odustajanja od sporta.
– Djeca odustaju ako vide da nisu dovoljno dobra, da su pretrenirani, da su pod stalnim pritiskom okoline, da nemaju vremena ni za što drugo, a roditelji svojim neadekvatnim ponašanjem te procese mogu ubrzati – zaključio je Zulić.
