Poslije prijateljskih utakmica s Peruom i Meksikom prisiljeni smo priznati: Hrvatskoj i dalje ne leže latinoameričke reprezentacije, a poglavito južnoameričke.
Kakav peh, na predstojećem Svjetskom prvenstvu čeka nas Argentina, još jedan protivnik iz reda nepoželjnih. Hrvatska je od osamostaljenja odigrala 15 utakmica protiv “Latinosa” i zabilježila neslavan skor od pet poraza, dva neriješena i osam poraza. Izdvojimo li samo natjecanja, omjer je još nepovoljniji: svih pet pobjeda potječe iz prijateljskih utakmica, od čega četiri protiv Meksika – jedna 1992. u Zagrebu (3:0) i tri na neutralnim terenima, a jedna protiv Argentine 2006. u Baselu (3:2). Na Svjetskim prvenstvima vatreni su 1998. izgubili od Argentine (0:1), 2002. od Meksika (0:1) i Ekvadora (0:1), 2006. od Brazila (0:1) i 2014. od Brazila (1:3) i Meksika (1:3). Hladnih 0–6, a znajući tko nam je idući protivnik iz tog podneblja, nekako slutimo i “sedmicu”.
Gubimo na Mundijalima
Iako je sad još jednom pao Meksiko, minimalna pobjeda od 1:0 pogotkom Ivana Rakitića s bijele točke nije izbrisala razočaranje zbog neuspjeha i podređene igre protiv Perua. Iako oslabljen nenastupanjem najzvučnijeg igrača, kažnjenog Paula Guerrera, koji će odslužiti Fifinu suspenziju nekoliko dana prije SP-a, Peru je nadjačao sastav Zlatka Dalića s 2:0 kao da je on, a ne Hrvatska stalan sudionik Mundijala. Mnogi su komentatori izrazili čuđenje zbog viđenog ističući da naši vodeći igrači brane boje jakih klubova petice, dok Peruanci imaju samo jednog iz tog kruga – Watfordova Andréa Carrilla, strijelca prvog gola u Miamiju.
Međutim, što ako čuđenju nema mjesta? Ako su prvenstva u kojima nastupaju Peruanci, kao i Meksikanci i Ekvadorci koji su nas izbacili s dvaju Mundijala također vrlo dobra i kompetitivna? Budući da ne postoji službena ljestvica svjetskih nogometnih liga, poslužili smo se rang-listom koju svake godine sastavlja Međunarodni savez za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS). Pogled na poredak za 2017. vjerojatno će vas navesti da posumnjate u racionalnost formula koje su postavile prvenstva Izraela, Cipra i Hrvatske kao jača od Meksika, Nizozemske, Belgije, Ukrajine i Urugvaja, no unatoč tim bizarnostima ljestvica IFFHS-a ima izvjesnu orijentacijsku vrijednost.
Svjetski top 10 u prošloj godini sadrži četiri latinoameričke lige (Brazil, Argentina, Kolumbija i Paragvaj), a top 20 ništa manje nego šest (još i Ekvador i Meksiko). A upravo su to prvenstva koja zapošljavaju velik broj reprezentativaca latinoameričkih reprezentacija drugog ešalona kao što su naši tvrdi orasi Peru, Ekvador i Meksiko.
Bolji samo od Meksika
Tako selekcija Ricarda “Tigra” Garece, koja je lako slomila vatrene, uključuje četvoricu iz meksičke, po dvojicu iz argentinske i brazilske te jednog iz kolumbijske lige. Pribrojimo li im Flamengova “Brazilca” Guerrera, koji bi, da nije suspendiran, bio u udarnom sastavu, dolazimo do desetorice iz latinoameričkih liga koje spadaju u 20 najjačih na svijetu. U tom je rangu i ruska liga, u čijem lideru Lokomotivu igra Jefferson Farfán.
Meksiko, koji nas je pregazio u prvoj rundi brazilskog Mundijala, imao je šest igrača “petice” među 23 pozvana, ali ih je 15 dolazilo iz domaće Lige MX, standardnog člana top 20 po IFFHS-u. Još se više na vlastito prvenstvo oslanjala generacija koja je svladala Hrvatsku s 1:0 u Japanu i Koreji i prošla u drugu rundu.
Tadašnji je kadar obuhvaćao čak 19 nogometaša iz meksičke lige, uz četvoricu legionara iz španjolske Primere. Ekvador, koji nas je 2002. zaustavio na putu u drugu rundu, došao je u Japan i Koreju s 20 pripadnika ekvadorske Serije A; slabo praćene u Europi, ali cijenjene i jake u međunarodnim razmjerima.
Sudeći po dostignućima na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima, reprezentacije koje crpe igrače iz “dvadesetice” nisu puno slabije od onih, poput Hrvatske, koje se hvale velikim prisustvom u ligama “petice”.
A tko misli da bi kadrovi iz pet vodećih euroliga trebali pogurati momčad do medalja, neka pomisli kakav učinak ima Engleska – iako sto posto njezinih igrača dolazi iz Premier Leaguea!
ma jelde?