Cibona me preko Bandića molila da se angažiram oko toga da struka u klubu počne funkcionirati. Potreban im je strateški plan. Rekao sam im da to ne bih prihvatio - rekao nam je Željko Jukić, otac proslavljenih plivača Mirne i Dinka Jukića.
Nakon što se Nikša Prkačin povukao s mjesta sportskog direktora Cibone, kuloari su u prvi plan izbacili Željka Jukića (54), koji je posljednjih dana više puta viđen u klubu i oko njega. Prije no što se posvetio plivanju, Jukić je 15 godina bio košarkaški trener.
Trenirao Repešu i Prku
Vodio je i Repešu i Prkačina.
– S Nikšom sam jako dobar, trenirao sam ga još dok je bio dijete. Rekao mi je da ima troje djece, a da je u Ciboni od jutra do sutra, a djeca odrastaju bez njega. Ja sam to prelomio još 90-tih kada sam rekao da neću više trenirati tuđu djecu, nego svoju. Mirna je imala 13 godina kada smo došli u Beč, a na kraju je pored svih skijašica triput bila sportašica Austrije.
Željko ističe da ne bi radio Prkačinov posao, ali da može pomoći.
– Očito je da neke stvari treba složiti. Ljudi vezani uz klub htjeli su čuti moje mišljenje, spominjali su da bi mi dali jednu prugu na korištenje na bazenu Mladosti, kako bih mogao ovdje trenirati Dinka, no nismo konkretno razgovarali o mom dolasku u klub, a najmanje o tome da budem sportski direktor. A bilo kakav profesionalni angažman ne bih mogao prihvatiti jer u plivačkom klubu Austriji iz Beča imam stalni posao, sportski sam direktor, i još mi tri godine nedostaju da steknem pravo na austrijsku mirovinu.
Na OI u Riju želi sa sinom Dinkom, koji je u Londonu bio četvrti, po medalju.
– Sebe vidim u plivanju dok moja djeca to žele raditi, no po vokaciji sam košarkaš pa razmišljam i o povratku i promjeni. U hrvatsko plivanje teško da bih se uključio, neke su stvari loše, a ja sam uvijek bio za rad, red i odgovornost, jer plivanje je egzaktan sport. U ekipnim sportovima o sportašima možete pisati bajke i netko će u to povjerovati, no ne možete napisati da Dinko Jukić ima sjajan zaveslaj i osjećaj, a on je bio 42.
Košarkaši nam nisu atleti
Ako bi se tog posla jednog dana prihvatio, Jukić bi i u Ciboni htio postaviti egzaktne odnose.
– Ne bih vjerovao menadžerima da neki igrač unaprijed vrijedi 150.000 ili 500.000 eura, nego bih razradio model premija. Recimo, moralo bi se znati koliko vrijedi pobjeda u Beogradu nad Partizanom. Ako je to 100.000 eura, onda 70.000 dijele prva šestorica, i to da najbolji dobije 22 posto, drugi najbolji 20 posto i tako redom, a da 30.000 eura podijele ostali koji su igrali. S takvim pristupom igrači su motiviraniji i na treningu i na utakmicama – rekao je Jukić i dodao:
– Nogometaši u hrvatskoj ligi poslije gola ne slave dvostrukim premetom ili saltom unatrag, jer ne mogu, jer nisu atleti. Tako je i u košarci, tko nema vertikalnu eksplozivnost, tko ne može tri puta zaredom skočiti, tko nije brz, taj će vas odvesti u prosječnost.
Nema se. Mi smo siromašna zemlja. Previše nezaposlenih, previše onih smalim plaćama, a mi se zanosimo velikim idejama, velikim uspjesima u sportu, aii bojimse da ništa od toga neće biti. Nikad više u sportskom smislu nećemo biti gdje smo bili, niti značiti ono što smo značili u Europi pa i u svijetu. Nema jake Cibone bez jakog Zadra, Jugoplastike, Šibenke itd. a gdje su oni sada i koliko ljudi gleda njihove utakmice. Ljudi jedva preživljavaju a gospoda neće na utakmice. Kruha, kruha nam dajte, a onda može kolač.