Prošlo je tjedan dana otkako su hrvatske rukometašice senzacionalno osvojile europsku broncu, prvu u povijesti hrvatske ženske rukometne reprezentacije na velikim natjecanjima. Doček je bio veličanstven, a bio bi još i veći da nema pandemije. Nakon zagrebačkog dočeka na aerodromu, svakoj je igračici priređen i poseban doček u rodnom mjestu – sestrama Kalaus u Križevcima, sestrama Posavec u Čakovcu, Ježić u Novom Vinodolskom, Milosavljević u Rijeci, Mamić u Dugom Selu, Pijević u Stablini, Mičijević u Mostaru, Blažević u Kninu...
– Ovo mi je treći povratak s Europskog prvenstva, ali i prvi da me je netko u gradu dočekao. Prvi put sam se tako kasno, nekoliko dana prije Božića, vratila doma. Na prethodna dva EP-a ispale smo oba puta u prvom krugu – rekla je Valentina Blažević.
Dobro, da pojasnimo, niste iz Sinja nego iz Knina?
– Joj, to da sam iz Sinja piše na Wikipediji i to nikako ne mogu promijeniti. Rođena sam u Splitu, a nakon Domovinskog rata obitelj se preselila u Knin. Dakle, nemam baš nikakve veze sa Sinjom, čak nikad nisam ondje ni igrala – kaže Valentina.
Sad vas u Kninu svi prepoznaju?
– Da, istina. Dok nismo postigle ovaj povijesni rezultat znali bi me poznanici sresti na ulici i pitati je l’ još treniram odbojku ili igram li još uvijek u Pločama? A u Dalmatinki igrala sam prije deset godina – ističe Valentina.
Nije pekla ni čupavce
Božić uvijek dočeka u krugu obitelji.
– Nisam dosad propustila nijedan. Samo ovaj put nisam s obitelji kitila bor jer sam se vratila dosta kasno s EP-a. Nisam stigla ispeći ni kolače. Inače, moji su čupavci nadaleko poznati. Ovaj put u pomoć je priskočila pet godina starija sestra koja se udala i živi u Kninu – naglasila je Valentina.
Sjećanja iz Danske još su svježa?
– Naravno, i bit će još puno dana, tjedana i mjeseci. Nego, žao mi je što me uime grada Knina nitko nije dočekao... Očekivala sam barem poziv gradonačelnika – iskreno će Valentina koja je na EP-u imala najbolju cimericu na svijetu.
– Bila sam u sobi s Ćamilom. Možete si samo zamisliti kako su izgledali ti dani (smijeh).
Od ove sezone igrate u Rumunjskoj, u klubu Magura Cisnadie.
– Igram u klubu iz manjega grada, a živim u Sibiuu. To je otprilike kao da igram u Sesvetama, a živim u Zagrebu. Živim sama, u klubu ima dosta igračica iz drugih zemalja pa je engleski glavni jezik u svlačionici i na treningu. Zasad sam naučila nekoliko rumunjskih riječi. U Rumunjskoj sam tek od lipnja ove godine. Nažalost, došla sam u vrijeme pandemije pa primjerice ne znam kako je igrati u dvorani pred puno ljudi. Rekle su mi igračice koje godinama ondje igraju da je atmosfera sjajna i da je dvorana uvijek puna. Igramo u dvorani koja se zove Transilvania, ali ne bojte se, nema vampira. Ženski je rukomet prvi sport u tome malome mjestu, a u Sibiuu su ispred rukometa nogomet, košarka i odbojka. Inače, grad još nisam sasvim dobro upoznala, ali je jedan od najočuvanijih i najposjećenijih rumunjskih starih gradova – istaknula je Valentina.
Ćamila ne bira brojeve
Kakvi su uvjeti?
– Zasad je sve u redu, plaća je redovita, čak sam znala dobiti plaću i unaprijed. Glavni sponzor kluba je gradonačelnik koji obožava rukomet.
Kakva je ekipa?
– Od inozemki su u klubu dvije Poljakinje, Makedonka i Srpkinja. Trener je Rumunj Alexandru Weber. Naravno, čestitao mi je na bronci. Jedino mi je malo nezgodno iz Knina doputovati do Sibiua?
– Ima avionska veza Split – München – Sibiu. Da, put malo dulje traje, a pitanje je kako će biti poslije Nove godine. Možda ću morati sve do Bukurešta, a potom autobusom još 200 kilometara.
Dobili ste i lijepu državnu nagradu – 26.000 kuna. Ali i sportsku mirovinu. Imate li već ideju kako potrošiti novac?
– Nemam zasad nikakvu ideju.
Je li vam sada teško čekati sljedeće veliko natjecanje, Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj u prosincu 2021. godine?
– Uh, da se barem igra odmah, sutra. Dobro, ne baš sutra, neka se malo odmorimo, ali da je SP za mjesec dana bilo bi idealno.
Što možemo očekivati na SP-u?
– Mislim da možemo ponoviti dobre igre. Sigurno ćemo i dalje imati dobru atmosferu u svlačionici, imat ćemo osmijeh na licu, igrat ćemo sjajno u obrani. A sigurno ćemo imati i Ćamilinu fotelju – zaključila je Valentina.
Ćamila i Tea zajedno su putovale prema jugu. Prije nego što je otputovala u svoj Mostar, Ćamila se pridružila dočeku u Stablini na Neretvi, rodnom mjestu naše sjajne vratarke Pijević.
– Ovo mi je najljepša godina, najljepši mjeseci u životu, ali i u životima svih igračica. Dobro, malo smo si srušile reputaciju jer je na dočeku bilo malo više suza, ali jednostavno nismo mogle zadržati emocije kada smo vidjele kakav su nam doček ljudi priredili – rekla je Ćamila.
Kada ste se zadnji put naspavali?
– Ne sjećam se. Euforija traje i dalje, još nas drži taj neki ludi adrenalin kao što nas je držao i posljednjih mjesec dana. Valjda ćemo se uskoro smiriti – rekla je Ćamila.
Gdje je nastala ta nevjerojatna atmosfera među vama?
– U Poreču, kad još nismo imale nikakvu medijsku pozornost. Već tamo smo se počele šaliti i zafrkavati na taj račun, tamo je nastala Ćamilina fotelja – nadovezala se Tea Pijević.
Kada su počele nizati pobjede, naše rukometašice dobivale su sve više simpatija, poruka...
– Bilo je puno poruka u kojima su nam ljudi govorili da smo im uljepšale kraj ove tužne i tmurne godine. Te poruke bile su nam dodatni motiv – istaknula je Ćamila.
Nakon dolaska u Kolding, već su nas u hotelu domaćini Danci odmah otpisali i na oglasnu ploču stavili da odlazimo kući 9. prosinca, dakle nakon prvog kruga. I igračice Mađarske i Nizozemske, koje su bile s nama u skupini, slično su razmišljale.
– Nas je to pomalo zabavljalo. Rekle smo same sebi – vidi, vidi kako nas doživljavaju. Ali, mi smo “govorile” tamo gdje je trebalo – na parketu. Takvo podcjenjivanje utjecalo je na sve nas, čak i na igračice koje inače nisu sklone pokazivanju emocija. Te su se najviše i naljutile – istaknula je Ćamila.
Hrvatska je na EP-u postigla šest velikih pobjeda. Pitali smo Ćamilu i Teu koje su im pobjede najdraže...
– Nad Danskom! – iz prve je ispalila Ćamila, a Tei je ipak draža pobjeda nad jednim drugim favoritom.
– Meni je najdraža ta početna pobjeda nad Mađarskom – rekla je Tea.
Jesu li “kraljice šoka”, na kraju šokirale i sebe?
– Iskreno, jesmo – potvrdila je Tea.
Zanimljive su brojeve za dresove izabrale Tea i Ćamila. Tako Tea ima broj 91, no što bi to moglo značiti?
– To je godina moga rođenja. Dres s tim brojem prvo sam uzela u Lokomotivi. No, mislim da ću uskoro promijeniti broj jer mi svi već govore da sam najstarija u ekipi – kaže šaleći se Tea.
Ćamila ima “devetku”, broj koji u nogometu nose uglavnom napadači.
– Taj broj dao mi je Ratko Balenović, bivši tehniko reprezentacije. Ne znam zašto. Vjerojatno je imao neki razlog. No, kad smo već kod brojki, u Metzu nosim broj osam, u reprezentaciji devet. Zaključak – rođena sam 8. rujna, pa usput molim sve da mi ubuduće na taj datum čestitaju rođendan (smijeh). Inače, nikad se nisam vezala za neki broj dresa jer bi meni uglavnom pripala veličina XL, a kod te veličine se ne biraju brojevi – rekla je Ćamila.
>> Pogledajte i podcast s Nenadom Šoštarićem
