Članica splitskog Marjana Nika Karabatić zadivila je u Beogradu tekvondaški svijet. Sa samo 17 godina nadjačala je tri vrlo trofejne suparnice - u polufinalu svjetsku prvakinju a u finalu dvostruku olimpijsku pobjednicu - i osvojila svoju prvu europsku seniorsku medalju i to zlatnu.
A da bi se takvo što moglo dogoditi uvjeravao nas je izbornik Toni Tomas još lani na Svjetskom prvenstvu kada je, tada 16-godišnju Niku, u četvrtfinalu zaustavila kasnija svjetska prvakinja Iranka Nahid Kiani. Osim toga, ovakvo što (možda ne ovako brzo) sugerirali su i njeni mlađeuzrasni rezultati jer Nika u svojoj medaljaškoj vitrini ima osvojeno kadetsko, juniorsko i mlađeseniorsko europsko zlato. Već tada se vidjelo da stiže nova uzdanica iz Marjanove tvornice šampiona.
Nakon ovih beogradskih predstava, učinilo nam se da možda i nije slučajnost, već je možda Božja providnost, to što su ju roditelji nazvali Nikom. Jer, u grčkoj mitologiji Nikom se zvala božica trijumfa i pobjede.
I zato nam je bilo zanimljivo čuti kako se odvijao sportski put dosad najbolje čuvane hrvatske sportske tajne. Kako je uopće dospjela u tekvondo?
- Dvorana je bila blizu vrtića, blizu mog nona, to mi je bilo najbliže. Bilo je to na Blatinama u Splitu. Krenula sam sa četiri godine i odmah mi se svidjelo. Dakako, tada je to bila samo igra, razni poligoni što te kao dijete motorički pripremi za ozbiljnije treninge. Negdje sa osam godina počeli smo trenirati tehnike. Nikad nisam ništa drugo trenirala osim tekvondoa.
Sjeća li se svoje prve medalje?
- Čuvam sve svoje medalje a prvu sam osvojila na kadetskom Prvenstvu Europe 2018. godine. Imala sam 12 godina a osvojila sam zlato među curama do 15 godina. To mi se baš urezalo u sjećanje.
A kada je dobila osjećaj da joj tekvondo ide od ruke i da bi u tome mogla biti vrlo dobra kao što je danas?
- Imala sam ja i prije taj osjećaj. Ja uživam u tome.
Nekad to uživanje podrazumijeva dva, a za vrijeme priprema i tri treninga dnevno. Kako li samo uspijeva sve uskladiti sa školskim obvezama?
- Uspijevam, zasad nije bilo problema. Nadam se da ih neće ni biti u mom daljnjem školovanju. Dakako, da bih sve stizala moram imati jako dobru organizaciju vremena jer je puno treninga, učenja, škole, ali sve se može stići.
Je li ti jedno za drugo dođe kao dobro rasterećenje? Kad joj je puna kapa učenja da se ispuca na treningu i obratno.
- Obratno baš i ne ali ova prva kombinacija, s treningom kao rasterećenjem od učenja, dobro dođe.
Nika nije samo odlikašica u tekvondaškom borilištu nego i u školskim klupama. Kako li samo uspije i petice pobrati?
- Uspijem nekako. Profesori mi stvarno izlaze u susret, tu nemam baš nikakvih problema a isto tako i ja poštujem dogovore koje imam s njima.
Ima li osjećaj da će sada, kad se vratila u Split kao seniorska prvakinja Europe, imati poseban status u školi?
- Ne i ne bih to htjela. Neka ostane kako jest, mirno.
Jesu li njeni školski kolege uopće znali s kim idu u školu, kakav je sportski talent (i kapacitet) s njima u klupama?
- Ne znam znaju li ili ne znaju, ne doživljavaju me baš puno i to mi je dobro. Dobro mi je što baš ne pridaju tome puno pažnje. Ja ne žudim za popularnošću.
A ona će s uspjesima neminovno stići.
- Svjesna sam ja toga no ja i dalje trebam ostati skromna, prizemljena, s nogama čvrsto na zemlji i bit će sve OK.
Hoće li joj trebati pomoć da uz moguće još veće uspjehe ostane čvrsto na zemlji?
- Naravno, to će biti moji treneri Toni Tomas i Veljko Laura i svi meni bliski ljudi. Uz njihovu pomoć ću to nastojati održati.
A najbliskiji su joj, dakako, njeni roditelji i 12-godišnji brat.
- Obitelj prije svega ali i treneri i prijatelji, oni pravi bliski a ne koji dođu samo kada je uspjeh. I brat trenira tekvondo, talentiran je ali je malo lijen ali svi kažu da je to normalno za muško dijete te dobi.
Čime se bave mama i tata Karabatić?
- Mama Nela radi u splitskom uredu Ministarstva poljoprivrede a tata Siniša je stručnjak za telekomunikacije.
Dozvoljava li joj tata da "visi" na elektronskim napravama poput mobitela i tableta?
- Bez obzira na to što tata kaže ja se sama trudim ne visiti toliko na mobitelu. Sama sebi zabranim, pogotovo na natjecanjima, da mi to ne odvlači pažnju. Nekad nešto i pogledam ali nije sada da visim na mobitelu već razmišljam o bitnim stvarima.
Ima li ona uopće vremena za prijatelje izvan tekvondoa?
- Moji prijatelji su uglavnom iz tekvondoa jer s njima sam cijeli život, stalno smo zajedno i to su mi jedini pravi prijatelji.
Ima li tako isprogramirana mlada osoba uopće vremena za kavicu na Rivi.
- Za vikend se i za to nađe vremena. Ali uglavnom s prijateljima iz tekvondoa.
Zanimalo nas je kako se koncentrira na dan borbe? Ima li neku posebnu rutinu, neku mantru?
- Nemam nikakvu mantru. Jednostavno pokušavam biti u trenutku, mislim na ono što u borbi trebam raditi i slušam trenera. I naravno, dobro se zagrijati.
Zagrijava li se uz neki tip glazbe?
- Ne, uglavnom to volim u tišini no nekad netko iz reprezentacije pusti neku glazbu. Ne treba mi pumpanje adrenalina, trebaju mi samo mir i fokus.
Nika je učenica trećeg razreda Prirodoslovne gimnazije a kazala nam je da bi, jednog dana, voljela biti nutricionistkinja.
- Ja sam već znala i prije srednje škole što ću i zato sam i upisala Prirodoslovnu gimnaziju jer će me to dobro pripremiti za fakultet. No, vjerojatno neću moći upisati nutricionizam odmah nakon srednje škole jer se planiram maksimalno posvetiti sportu. A ne bi bilo moguće fizički uskladiti jedno i drugo. No, studirat ću nešto što ne traži toliko prisustva na predavanjima, recimo sportski menadžment, tako nešto. A poslije, ako budem još imala ambicija upisat ću nutricionizam.
Bez obzira na to što je u Beogradu pokorila možda i osvajačice medalja na predstojećim Olimpijskim igrama, Nike u Parizu neće biti. Jer, u tekvondou je sustav takav da se ne vrednije aktualni domet već je trebalo skupljati bodove kroz duže razdoblje za što je Nika bila još premlada. Je li joj žao da formu koju je pokazala na Prvenstvu Europe ne može pokazati na ovoljetnim Olimpijskim igrama.
- Nije mi uopće žao, doći će i moje vrijeme. Imam ja još jako puno raditi na sebi da dođem do svog cilja.
Već s ovom razinom tekvondoa, Nika bi bila konkurentna za medalju u Parizu.
- Hm, možda ali kada dođe vrijeme za to onda ću to i pokazati.
Tko je to izvan Europe kome bi htjela uzeti mjeru? Je li to ona Iranka od koje je lani izgubila na Svjetskom prvenstvu?
- Definitivno želim revanš s Irankom. Nema nitko poseban da ga želim skinuti s trona.
Nikino sljedeće veliko natjecanje bit će Svjetsko prvenstvo koje će se održati za godinu dana. Što će u međuvremenu raditi?
- Radit ću na tehnici i snazi. Imam ja još jako puno za raditi i popraviti. I dobro je da imam mjesta za napredak.
Koliko znamo, Nika će biti glavna sparing-partnerica dvostrukoj olimpijskoj pobjednici Jade Jones koja će se pripremati za pohod po treće olimpijsko zlato. Hoće li to, s obzirom na to da ju je pobijedila, biti njena žrtva prema svom uzoru?
- Nije neka žrtva, to će meni itekako puno pomoći – zaključila je nova velika nada hrvatskog sporta, vrlo mlada sportašica koja ne oduševljava samo s onim što pokazuje u borilištu nego i ponašanjem izvan njega ali i odnosom prema sportu kao načinu života.
Bravo, bravo! Svaka cast, tako mlada sa takvim razmisljanjem, samo nebo ti je granica. Zelim ti puno uspjeha i da budes zdrava pa se "vidimo" na sljedecim olimpijskim igrama ❤️