Susjeda, dečka iz kvarta, kojeg mnogi na Črnomercu znaju iz viđenja, u teniskom svijetu jako dobro poznaju. Zašto? Od elitnog društva koje danas čini najboljih deset na svijetu kao klinac je mnoge pobjeđivao.
– Nije to ništa neobično – kaže Tomislav Hadžić (30).
– Kad si klinac u juniorskom tenisu, svi se međusobno pobjeđuju. Odrastao sam s Rafaelom Nadalom, Novakom Đokovićem, Tomášem Berdychom, Marcosom Baghdatisom, Jankom Tipsarevićem... Imam pobjede i poraze s mnogima od njih. Bili smo kao klinci često i cimeri.
Kakvu su vam budućnost tada, kao klincu, predviđali?
– Svijetlu, jako svijetlu. Imao sam predispozicije za uspjeh u profesionalnom tenisu. Bio sam dobar.
Spačke s Novakom u Japanu
Što se dogodilo?
– Ozlijedio sam se sa 17 godina, na Wimbledonu mi je pukla ruka na treningu. Već sam spremao reket u torbu, ali kako sam odigrao nekoliko slabih lopti, rekao sam 'idem još malo trenirati, odigrati još par lopti'. Nisam mogao završiti trening lošim udarcem, bio sam perfekcionist. I kako to biva, poskliznuo sam se na rosi i slomio ruku. Goran Ivanišević dao mi je tablete protiv bolova, ali nije pomoglo. Odigrao sam prvo kolo slomljene ruke i izgubio. Pokušao sam se vratiti nakon operacije, ali više to nije bio taj nivo. I nisam ja jedini, bilo je još naših tenisača koji su bili strašni talenti, ali, eto, nismo uspjeli...
Kako pamtite danas najboljeg na svijetu – Novaka Đokovića?
– Znam ga iz najranijih dana, kad je došao na juniorski Tour. Igrali smo zajedno dvije godine, trenirali, igrali parove. U istom danu bili smo ljuti protivnici pa partneri u igri parova. Bio je izuzetno zreo. On je izuzetan dečko, baš mi je drag. Danas je ikona, a takav je bio i kao klinac.
Ima li kakvih zajedničkih anegdota?
– Koliko hoćete... Na putovanjima u pravilu nismo mogli izlaziti iz hotela. Pa smo se onda kartali, igrali lovice po hodnicima, znali su nas i hvatati recepcionari. Ali to su bila dječja posla, igra... Bilo je tako u Japanu, na Wimbledonu... Meni su najbolji prijatelji bili Marcos Baghdatis i Sela Dudi.
A Nadal, je li se on promijenio?
– Fizički da! Imam negdje kod kuće sliku, bio je izrazito mršav. Mišićnu masu, koliko znam, nabio je kako bi sačuvao koljeno jer je s njime imao problema. U zadnjem meču protiv Nadala u Francuskoj, a imali smo tada 14 godina, vodio sam sa 6:2, 5:2 i imao dvije meč-lopte. I – izgubio sam.
Dobivao i Čilića
Kako ste prolazili s Marinom Čilićem?
– Igrao sam, naravno, i s njime. Kako sam bio stariji i igrao tada sjajan tenis, bio sam bolji. Pobijedio me zadnji put. Bio je miran, kao i danas. Karakterno su, uostalom, svi ti dečki isti kao i nekad...
Što vi danas radite?
– Imam dvije tvrtke, jedna je putnička agencija koja se bavi sportskim turizmom. Ide život dalje...
>> Novak Đoković najbolji sportaš 2015. u izboru europskih agencija
Momak je bio broj jedan u Hrvatskoj do 12, 14 i 16 godina. Velika steta za njega. Isto tako bilo je tu masu vecih talenata od njega koji nisu imali financija kao on da mogu uspiti. Kad imas mamu i tatu i teniski savez iza sebe onda nije problem uspiti, samo uporan to moze postici. Kao sto faks ne zavrsavaju samo pametni vec i oni uporni tako ni vrhunski sportasi ne postaju samo talentirani vec uporni u 90% slucajeva. Marin Cilic je cisti primjer. Roko Karanusic je najveci primjer kako talentom mozes bar nesto napraviti ali kad nemas volje trenirati onda nemozes ni uspiti. To znaju svi koji su trenirali a pogotovo tenis koji je nenormalno tezak sport.