Na desnoj podlaktici iscrtana je tetovaža. Ravna crta koja prelazi u rečenicu “Never give up”, a potom u otkucaje srca kako se oni vide na EKG-u. Tomislavu Markoviću to je podsjetnik i posveta pobjedi života. Prije gotovo godinu dana srce mu je prestalo kucati, bio je klinički mrtav 27 minuta...
– Kako mi je u prosincu operirana noga, nisam bio u punom treningu, radio sam samo na pukom održavanju snage. Napravio krug koji radim cijeli život i onda je na red došla zadnja vježba, zgibovi na prečki. Napravio sam ih najnormalnije, nije mi bilo loše, doskočio sam i... – smračilo mi se. Robert Seligman bio je kraj mene, rekao sam mu: “Nije mi dobro.” Legao sam, stavio noge na povišenje i poslije toga ničega se ne sjećam – vrti Marković film godinu dana unazad, do dana koji mu se promijenio život.
Bio je između života i smrti, u tim dramatičnim trenucima treneri Boris Čulina i Vladimir Mađarević naizmjence su mu masirali srce i upuhivali zrak u pluća, neumorno ga reanimirali sve do dolaska hitne pomoći. Probudio se u bolnici nesvjestan svega što se dogodilo.
– Probudio sam se oko 20 sati, iznad mene liječnici, tata, mama, supruga, a ja nisam znao gdje sam, što se dogodilo, sanjam li... Ništa mi nije bilo jasno. Sve ono što su mi pričali, da sam udarao glavom, proizvodio čudne zvukove, što je, kažu, normalno poslije reanimacije, ničega se ne sjećam.
A bio je klinički mrtav. Već iduće jutro iz bolničkog kreveta oglasio se porukom na društvenim mrežama: “Što te ne ubije, to te ojača”.
– Jako puno mislim i pokušavam se prisjetiti bilo čega u tih 27 minuta, koje su mi promijenile život. Možda ne bih trebao, ali i dalje se zamaram time. Biti klinički mrtav 27 minuta to je... – zastao je pa nastavio:
– Ne znam kako ću ikad zahvaliti tim ljudima koji su mi priskočili u pomoć. Bit ću im dužan cijeli život, dali su mi nešto što se ne daje svaki dan.
Tih 27 minuta dao je oslikati na desnoj podlaktici.
– Inače imam problem s iglama, bojim ih se, čim su u pitanju injekcije ili vađenje krvi, padam u nesvijest... Ali toliko sam se navikao na te igle po bolnicama da mi tetoviranje više nije problem. Ravna crta je smrt, slijedi poruka “nikad ne odustaj” i onda otkucaji srca na EKG-u – objašnjava simboliku.
Pitanje je bi li Marković i danas bio na parteru da su mu na vrijeme otkriveni problemi sa srcem. Ultrazvuk srca, naime, nije dio sistematskog pregleda sportaša.
– Da sam napravio ultrazvuk srca, nema šanse da se to ne bi vidjelo jer srce je bilo jako oštećeno, i to lijeva strana – kaže Marković.
Cijena koju je morao “platiti” iz perspektive profesionalnog sportaša bila je najveća – nakon 27 godina posvećenih gimnastici morao je okončati karijeru, ostao je bez svog najvećeg sna – osvajanja europske medalje. Pokraj srca ugrađen mu je ICD uređaj koji bilježi aritmije. Život mu se okrenuo naglavačke.
– Nema više treninga, nema one pozitivne treme prije treninga da moraš nešto odraditi, sada vodim potpuno opušten život. Ne smijem raditi ništa, pazim se, čuvam se, s obitelji nadoknađujem sve ono što sam propustio, puno vremena provodim sa svojim kćerima. Prije sam jako puno izbivao iz kuće, nije me bilo gotovo 250 dana u godini, dolazio bih na dan-dva pa opet na put.
Posvetio se obitelji, kćerima Lani i Petri, a supruga Tanja nedavno je otvorila frizerski salon u osječkom naselju u kojem žive. Za potrebe snimanja Tomislav je “glumio” mušteriju, a u šali zna reći da zbog svojeg zdravstvenog stanja sada u salonu može samo mesti.
– Ja i dan-danas vjerujem da ću se vratiti gimnastici. Lijepo je kad nemaš treme, lijepo je kada te ništa ne boli... Gimnastičari su naviknuti živjeti s boli. Probudiš se i sve te boli, noge i ruke. Nema ni tog stresa prije natjecanja i lijepo je živjeti bez toga, a opet navikao sam svaki dan po nekoliko sati provoditi u dvorani radeći nešto. Čak i sad kada u klubu mijenjam trenere prazno mi je, osjećam se nekorisno, kao da nisam napravio svoj posao. A bio sam tamo, radio s djecom, objašnjavao im, odradio svojih dva-tri sata, ali vratim se kući i osjećam se kao da nisam napravio ništa. Nedostaje mi taj osjećaj da sam ja nešto napravio, odradio svoju vježbu i onda zadovoljan došao kući. Još uvijek nisam i ne znam kad ću biti, ali moram se naučiti živjeti s time.
Sve dok traje vrijeme prilagodbe na nove životne okolnosti Tomislav Marković gimnastičar i Tomislav Marković trener bit će u “sukobu”.
– I to u velikom sukobu, nedostaje mi da napravim salto, da se vrtim u zraku, sve bih to htio opet pokušati, ali ne smijem...
Ne preostaje mu, međutim, drugo nego naučiti se živjeti s ograničenjima koje njegovo zdravstveno stanje zahtijeva.
– Ne daju mi apsolutno ništa da radim! Liječnici su mi rekli da je najteže što mogu uzeti lagana vrećica iz trgovine. Što se tiče fizičkih aktivnosti, vjerojatno se nikada neću moći vratiti i raditi neki fizički posao – kazao je Marković i tim odgovorom potaknuo novo pitanje.
Dok je osvajao medalje za hrvatsku gimnastiku, a osvojio ih je više od 150 u karijeri, od čega više od stotinu zlatnih, bio je slavljen, a sada?
– Pitali su me mnogi što je sportaš poslije karijere i 27 godina koje je dao sportu. Što da nema kluba ili da klub digne ruke i kaže “žao nam je, ti ne možeš raditi kao trener”? Predstavljao sam Hrvatsku diljem svijeta, osvajao medalje... Na kraju nemam ništa od toga. Jedino što imam je klub, on mi je dao novi život i da nema kluba ja bih danas vjerojatno bio na ulici.
Tomislavov klub, GK Osijek Žito, ostao je uz njega.
– Zaposlenik sam kluba već deset godina, imam plaću. Nisam čovjek koji voli pljuvati, ali da nisam dobio podršku kluba, ne znam što bi sa mnom bilo. Ljudi koji su kroz sport nešto dali za državu, trebali bi od nje nešto i dobiti. Možda posao u državnim, gradskim i županijskim službama. Meni nitko ništa nije ponudio. Progutao sam sve i idem dalje, borim se sam za sebe, živim relativno skromno, supruga radi u salonu, a ja se nadam da ću moći raditi u klubu. Još sam na bolovanju, 19. travnja imam kontrolu i nadam se da ću moći raditi. Sve ovisi o tome koliko se srce oporavilo i koliko je zabilježeno aritmija. Bude li sve u redu, nešto ću raditi. Ne bude li, nastavit ću mirovati da se srce oporavi kako treba. Slušat ću savjete liječnika jer preko njihove želje ne želim. Slušao sam razne “liječnike” pa sam završio tu gdje jesam.
Gimnastika je njegov život, 27 od svoje 32 godine proveo je u dvorani. I želi ostati u njoj. Mladim osječkim vježbačima ima itekako ima što pokazati.
– Želim ostati u klubu. Ali u klubu trebaju trenera koji može raditi s djecom, a ja s djecom mogu raditi samo usmeno, a fizički neću nikad ni moći. Vidjet ćemo što će biti.
Dobio je novu priliku za život, ponovno je rođen, ponosi se svojom sportskom karijerom i nestrpljivo čeka ono što mu slijedi.
– Puno sam toga napravio u karijeri, jedino mi nedostaje europska medalja, to je jedino za čime žalim. Vjerujem da netko to odozgo gleda, da je sve moralo tako biti, da se dogodilo s nekim razlogom... Čim sam dobio drugu priliku, mislim da na ovom svijetu moram nešto drugo napraviti, nešto što mi je zadano, iako još ne znam što je to – zaključio je Tomislav.
Jednu karijeru morao je prisilno završiti, druga, ona trenerska, tek je počela. I sigurno će biti velika. Nije se predao ni kada mu je srce prestalo kucati, osmijeh ga nije napustio i nakon što je bio prisiljen odustati od karijere. Uostalom, što drugo očekivati od čovjeka čiji je moto “Što te ne ubije, to te ojača”.
E jadna moja Hrvatska, trebalo mu je reći hvala na svemu evo izvoli ured ili mirovinu.