U onim nemilim ratnim godinama nitko na sportskim borilištima nije tako promovirao novonastalu neovisnu hrvatsku državu kao što je to na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. pošlo za rukom najboljim hrvatskim košarkašima predvođenim izbornikom Petrom Skansijem. A oni su to činili ponajviše u dva sraza s američkim Dream Teamom, najvećom košarkaškom momčadi ikad sastavljenom, od kojih je u svijetu posebno bio gledan onaj finalni.
A pored košgeterskog stroja Dražena Petrovića, centra s arsenalom finti Dina Rađe, čuvara reketa i obruča Stojka Vrankovića i ostalih igrača iz tog hrvatskog tima iz snova, isticao se ljevoruki fantazist Toni Kukoč (53), igrač čiji će dometi ali i potezi, u kojima možete uživati na YouTubeu, ostati svojevrsni trag u beskraju. I zbog toga je Kuki i nominiran među 26 kandidata za najboljeg nam olimpijca u 30 godina hrvatske samostalnosti.
Imao sam poseban tretman
Premda je Dražen Petrović bio afirmirani šuter i prijetnja za sve NBA obrane, najbolji američki košarkaši na njega nisu bili "napaljeni" kao na Kukoča. Jer, Toni je tih godina smatran za najboljeg košarkaša svijeta izvan NBA lige, za NBA svijet bio je svojevrsna nepoznanica, a za neke buduće suigrače čak i meta. Naime, s obzirom na to da ga je draftirao čovjek (Jerry Krause) kojeg Michael Jordan i Scottie Pippen nisu voljeli, dotični su "osjetili snažnu potrebu" da se iskale na igraču kojeg je, kao svoje europsko otkriće, toliko zagovarao glavni menadžer njihovih Chicago Bullsa.
– Zanimljivo je da je to pričom postalo tek puno kasnije, najprije kada je izašao dokumentarac od Dream Teamu, a potom i "Last Dance" posvećen Bullsima i Jordanu. U godinama koje su prethodile mom dolasku u Bullse taj klub je osvajao naslove prvaka i ja sam mislio da je ondje sve med i mlijeko, da bih 30 godina kasnije saznao da je Pippen mrzio Krausea, da mu nije bio drag ni Jordan.
Refleksije tih zategnutih klupskih odnosa osjetio je Kukoč na svojoj koži u prvoj utakmici Hrvatske protiv Dream Teama, odigranoj 27. srpnja 1992. Bio je to sraz u skupini kasnijih finalista.
– Nažalost, meni nitko nije mogao reći što mi se sprema, a da imam se poseban tretman, shvatio sam tijekom te utakmice kada su Jordan i Pippen igrali obranu na meni na način koji prethodnu utakmicu nisu. No meni je na neki način to pomoglo da shvatim da ću se za NBA ligu morati jako dobro pripremiti da bih sve to mogao izdržati.
U tom susretu, u kojem su najbolji strijelci bili Michael Jordan (21) i Dražen Petrović (19), Amerikanci su slavili pobjedu 103:70, no naši se zbog tog uvjerljivog poraza nisu odveć sekirali, pa tako ni Kukoč koji je zabio samo četiri koša i upisao sedam izgubljenih lopti.
– Mi smo prije utakmice odlučili da se u toj utakmici nećemo odveć trošiti i da ćemo snagu čuvati za sve one ostale utakmice koje smo trebali dobiti da bismo u skupini bili drugi i tako u polufinalu izbjegli Amerikance. Dakle, nama je bilo puno važnije pobijediti Španjolsku, Brazil, Njemačku i Angolu nego pružiti Amerikancima ne znam kakav otpor.
A nakon uvjerljive četvrtfinalne pobjede nad Australijom (98:65), u borbi za finale naši su se namjerili na selekciju Zajednice nezavisnih država (ZND), hibridnu reprezentaciju sastavljenu od igrača zemalja (osim Litve) koje su činile raspadajući Sovjetski Savez. A to je bila drama nad dramama u kojoj je Hrvatska, minutu prije kraja, bila u izgubljenoj situaciji (68:74) pa Kukoč priznaje:
– Nismo igrali svoju najbolju košarku, oni su igrali bolje od nas, no mi smo ipak našli načina da dobijemo tu utakmicu.
A jedan od načina da se dobije već izgubljeni polufinale bila je i Kukočeva trica 34 sekunde prije kraja za rezultatski priključak (73:74), kao i svi oni prekršaji na Volkovu koji je u toj utakmici slobodna bacanja gađao za 40 posto (4-10), a inače je na cijelom turniru bio solidan izvođač penala (83 posto). No taj sjajni Ukrajinac promašio ih je pet u posljednje četiri i pol minute, dva u posljednje 43 sekunde, a pravilo je tada bilo, ako promašite prvo, drugo se i ne izvodi.
– Kada smo vidjeli da je promašuje bacanja, a mi smo bili u minusu, odlučili smo raditi prekršaje na njemu i to nam se isplatilo.
Nakon što je, samo devet sekundi prije kraja, Dražen Petrović (28 koševa) pogodio dva bacanja za hrvatsko vodstvo (75:74), opet je važnu ulogu odigrao Toni Kukoč koji se prisjetio tog posljednjeg napada ZND-ovaca. A u njemu je, sekundu prije kraja, Volkov s boka šutirao preko Tonija i promašio, a tom promašaju je znalački pripomogao i njegov čuvar koji je suparničkog igrača diskretno izbacio iz ravnoteže:
– Nisam mu dirao ruke, nisam ga gurnuo, samo sam mu blago stavio ruku na kuk. Što sam drugo trebao napraviti, zar da ga pustim da nesmetano šutira u nadi da će promašiti baš kao i slobodna bacanja. To je bio dodir koji suci ne vide, a onemogućio je Volkovu da ima potreban odraz za taj šut i izbačaj.
Predstavljali smo domovinu
S tom, mukotrpno i sretno izborenom pobjedom hrvatska reprezentacija ostvarila je ono što se od nje očekivalo nakon čega je uslijedio revijalni finale s Dream Teamom (85:117). A pobijediti njih bila je, u pravom smislu tog izraza, nemoguća misija.
– Znali smo protiv koga igramo i kakav je stvarni odnos snaga. Znali smo da nemamo velike izglede pa smo u tu utakmicu ušli nadigravati se. No finale Olimpijskih igra nije revijalna utakmica te smo se trudili igrati najbolje što možemo.
A u tom susretu protiv najvećih svjetskih košarkaških legendi (Jordan, Magic, Bird, Barkley, Stockton, Malone, Pippen, Ewing, Robinson, Drexler...) Kukoč je odigrao puno bolje nego u prvom susretu protiv istih suparnika. Upisao je 16 koševa i 9 asistencija, a jedna je bila i za Arapovićevo zakucavanje i ono čuveno vodstvo od 24:23 i u kolektivnu memoriju urezani poklič televizijskog komentatora Slavka Cvitkovića: "Spusti se, Franjo."
– Tada jesmo poveli, no oni su nas u nastavku utakmice svojim ritmom samljeli. Oni su imali previše oružja i u rotacijama im ritam uopće nije padao, a kako i bi kada umjesto Magica na razigravača uđe Stockton ili umjesto Ewinga na centra David Robinson...
Je li to stvarna priča ili iskovani mit da je Dražen u svlačionici govorio da Hrvatska može pobijediti Dream Team?
– Da vam budem iskren, ja se toga ne sjećam i teško mi je u to vjerovati jer nije Dražen bio taj koji ne bi znao protiv koga igramo. Uostalom, igrao je protiv svih njih i vrlo dobro je znao s kakvom smo se silom suočili. Osim toga, Jordan, Pippen, Barkley i društvo bili su napaljeni da ostatku svijeta pokažu što je to NBA košarka.
A Kuki, Dražen, Dino, Stojko, Peras, Ari, Danko i društvo imali su zadaću predstaviti svijetu novopriznatu državu Hrvatsku.
– Naša je zadaća bila što bolje predstaviti neovisnu nam domovinu i to je bio nemali pritisak jer su mnogi mislili da je dovoljno da se mi pojavimo i da će svi suparnici, osim Amerikanaca, pred nama skidati gaće. I zato je velika stvar što smo mi taj olimpijski finale i izborili jer je u to vrijeme to bio najgledaniji televizijski prijenos u povijesti Olimpijskih igara. S druge strane, šteta je što se baš za te Olimpijske igre okupio prvi Dream Team pa nismo imali izgleda osvojiti zlato.
Dokaz snage tadašnjeg kulta reprezentacije bio je i Kukočev osobni primjer. Naime, sin Marin, prvorođenac, rodio se upravo za vrijeme Olimpijskih igara. Točnije, za vrijeme četvrte utakmice na olimpijskom turniru igrane protiv Njemačke u kojoj je Toni zabio 25 koševa.
– Supruga Renata bila je trudna, i za vrijeme Olimpijskih igara trebala je roditi, a ja sam izabrao da budem na Igrama. Da se sada nekome rađa prvo dijete i da se on pita hoće li igrati ili će biti sa suprugom, proglasili bi ga ludim kada bi se odlučio za košarku, no to je tada bilo takvo vrijeme. Sjećam se da sam saznao da sam postao otac neposredno nakon utakmice s Njemačkom. S nekog telefona u dvorani zvao sam prije utakmice i na poluvremenu, ali tada još nisam dobio potvrdnu informaciju. Nakon utakmice nazvao me suprugin brat i poručio da je sve u redu i da se, valjda dok sam se tuširao, rodio Marin. Tu večer otišli smo to proslaviti, cijela momčad, a već sutradan su mi javili da je mali Marin dobio žuticu i visoku temperaturu i da će s mamom morati u bolnici ostati još neko vrijeme, što je za mene bila dodatna nelagoda.
Skansi je bio idealan
A osim odnosom prema nacionalnoj vrsti, naš sugovornik je te olimpijske 1992. u još nečemu bio pokazni primjer. Naime, upravo ta momčad Hrvatske najkreativnijeg igrača nije imala u bekovima, nego u krilu Toniju Kukoču.
– Moderna košarka može se igrati i bez klasičnog playmakera, što smo dokazali i mi u Bullsima. Naš nominalni razigravač Ron Harper nije bio playmaker, više od njega je to bio krilni igrač Pippen, no kod nas nije bilo važno tko je preveo loptu, nego tko se gdje kreće u sustavu. Ako imaš sustav igre koji igrači dobro poznaju, onda tebi klasični razigravač ne treba.
Hrvatska iz Barcelone zacijelo nije igrala "triangle offense" kao što su to činili "bikovi" predvođeni trenerskim umom Phila Jacksona, ali je imala trenera koji je znao podijeliti uloge.
– Sa svim svojim osobinama, Pero Skansi bio je idealan trener za tu momčad. U tom sastavu nitko od nas vodećih igrača nije radio pritisak da baš on mora biti dominantan po pitanju ovlasti u igri. U tom neizmjerno važnom trenutku za Hrvatsku, koja je bila u ratu, svi smo htjeli igrati za reprezentaciju, pa tako i ja kojem je Skansi bio i klupski trener u Benettonu u koji sam i došao zbog njega – prisjetio se Kukoč iz svog čikaškog doma.
Najbolji hrvatski olimpijci
U povodu 30 godina Hrvatske na Olimpijskim igrama Večernji list odlučio je odabrati najbolje, i to u pet kategorija: najbolji hrvatski olimpijac, najbolja olimpijka, najbolja momčad/posada, najbolji trener, te najljepši olimpijski trenutak iz hrvatske povijesti.
Glasati možete na svim platformama Večernjeg lista, a 5. rujna izabrat ćemo i proglasiti najbolje. Glavnu riječ u odabiru imat će čitatelji Večernjeg lista, a u posljednjem od tri kruga čitateljima će se priključiti i stručni žiri od 13 članova, među kojima će biti predstavnici novinara, bivših sportaša i HOO-a.
Evo nominiranih u muškoj konkurenciji, glasajte za svog favorita:
Goran Ivanišević (bronca) 1992.
Nikolaj Pešalov (zlato) 2000.
Duje Draganja (srebro) 2004.
Ivica Kostelić (4 srebra) 2006.-2012.
Jakov Fak (bronca) 2010.
Filip Ude (srebro) 2008.
Giovanni Cernogoraz (zlato) 2012.
Josip Glasnović (zlato) 2016.
Tonči Stipanović (2 srebra) 2016.-2020.
Filip Hrgović (bronca) 2016.
Toni Kanaet (bronca) 2020.
Damir Martin (srebro i bronca) 2016.-2020.
Tin Srbić (srebro) 2020.
Patrik Ćavar (zlato) 1996.
Dubravko Šimenc (srebro) 1996.
Perica Bukić (srebro) 1996.
Josip Pavić (zlato) 2012.
Miho Bošković (zlato) 2012.
Marko Bijač (srebro) 2016.
Ivano Balić (zlato) 2004.
Mirza Džomba (zlato) 2004.
Venio Losert (tri zlata) 1996.-2012.
Toni Kukoč (srebro) 1992.
Dražen Petrović (srebro) 1992.
Bojan Bogdanović (naj strijelac) 2016.
Zoran Primorac (7 puta na OI) 1988.-2012.
To je bila velika poslastica, malo je falilo. Zato su se Ameri priplašili i uveli nama embargo.