Jedna od najvećih tragedija na nogometnim stadionima dogodila se 20. listopada 1982. u Moskvi. U stampedu na stadionu Lužnjiki koji se dogodio pred kraj prve utakmice šesnaestine finala Uefina kupa Spartak – Harlem (2:0) poginulo je, po službenim podacima, 66 navijača, ali prema nekim izdvojenim istragama te tragične večeri život je izgubilo više od 350 gledatelja.
U glavnom gradu tadašnjeg Sovjetskog Saveza bilo je ekstremno hladno, a tog popodneva temperatura se spustila na 14 Celzijevih stupnjeva ispod ništice. Niska temperatura bila je dovoljan razlog za slabiju posjetu na stadionu Lužnjiki, koji je izgrađen 1955.
Dvije godine prije na stadionu koji se službeno zvao Centralni stadion Vladimir Iljič Lenjin održana su atletska natjecanja na Olimpijskim igrama.
Ruska zima stigla je rano te 1982. godine, a na stadion je došlo 15.000 Spartakovih i nekoliko stotina navijača nizozemskog kluba.
Mjesec dana ranije na tom je stadionu bilo više od 60.000 gledatelja na utakmici Spartak – Arsenal. Kako je posjet bio slab, organizator je odlučio sve navijače smjestiti u jedan sektor, a ostatak stadiona ostao je prazan.
U 16. minuti Spartak je poveo pogotkom Edgara Gessa s 1:0. Tijekom večeri temperatura je i dalje padala pa su neki gledatelji odlučili ranije napustiti stadion.
A kada je 20-ak sekundi prije kraja Sergej Ševcov zabio za 2:0, došlo je do tragedije. Mnogi koji su već izašli sa stadiona pokušali su se vratiti te je došlo do sudara s masom ljudi koja je izlazila.
U nastaloj panici i stampedu bilo je žrtava, a sovjetske su vlasti tu tragediju dugo zataškavale.
Na 25. obljetnicu tragedije britanski The Guardian istražio je priču prema kojoj je pogodak Sergeja Ševcova na neki način pokrenuo stampedo.
- Da barem nisam zabio. Bilo bi bolje da sam promašio - rekao je nesretni Ševcov.
U sovjetskom tisku se vrlo malo moglo pročitati o tragediji, tu i tamo se mogao naći koji redak o ' gužvi nakon drugog pogotka'. O tome se nije moglo ni govoriti ni pisati.
U brzoj istrazi bez pravih dokaza optužene su četiri osobe: direktor stadiona Kokrišev, jedan od upravitelja Pančikin, zamjenik direktora Ljižin i policijski šef Korjagin.
Kokrišev je izbačen iz partije, a zajedno s Pančinikom osuđen je na tri godine zatvora u postupku koji je trajao puna dva dana.
Prvi je ubrzo pomilovan i nije bio ni dana u zatvoru, a Pančikinu je kazna smanjena na godinu i pol dana zatvora. Ljižinu nisu sudili jer je dobio srčani udar, a policijskog šefa Korjagina su pomilovali jer je i sam bio ozlijeđen u stampedu.
Dok se u sovjetskim medijima šutjelo, europski i svjetski tisak pisao je o tragediji ali nije bilo izvora koji bi potvrdio točan broj žrtava. Nagađalo se da je te večeri na stadionu Lužnjiki poginulo od 20 do 72 gledatelja.
Prvi detalji o tragediji u Moskvi su se pojavili tek 1989. godine, za vrijeme promjena koje je donio Mihail Gorbačov. Sovjetski sport je u travnju objavio, ne navodeći izvor, da je 20. listopada 1982. poginulo stotinjak ljudi, a 8. srpnja je u novom tekstu broj žrtava povećao na 340...
Na desetogodišnjicu tragedije na stadionu je otkriven spomenik žrtvama, a 15 godina kasnije veterani Spartaka i Harlema igrali su utakmicu u znak sjećanja na tragediju i žrtve. Stadion je potpuno obnovljen, a 2008. na njemu je igrano finale Lige prvaka Manchester United - Chelsea.
