Sedam kola prije kraja osnovnog dijela sezone ABA lige, košarkaški Splita ne samo da su potvrdili ostanak u regionalnoj ligi nego su istaknuli i kandidaturu za doigravanje. A učinili su to na maestralan način, pobijedivši Partizan u Beogradu po prvi put još od Kukočeva vremena. Štoviše, bila je to prva pobjeda žutih nad crno-bijelima u regionalnom natjecanju a nju trenerski potpisuje Slaven Rimac, Zagrepčanin na klupi dalmatinske košarkaške svetinje koju je prije više do četiri desetljeća vodio i njegov pokojni otac Matan.
A u svojoj skromnosti, Rimac pred beogradskim novinarima uopće nije likovao i više je tražio opravdanje za kolegu Željka Obradovića nego što je uzdizao sebe i svoje igrače.
- Bio sam dvije godine pomoćni trener u Bayernu i vrlo dobro znam kako je euroligaškim momčadima kada moraju igrati domaća natjecanja i utakmice u kojima su veliki favoriti. Partizan nije imao energiju niti koncentraciju koja je bila potrebna. Nije lako doći iz Eurolige i biti sto posto usredotočen. S druge strane, za njih je ovo festival košarke, žele igrati protiv najboljih. U drugoj četvrtini ušli su nam neki teški šutevi i popratila nas je sreća koja prati hrabre.
Split je trenutno vodeći u domaćem Prvenstvu i sedmi u ABA ligi i sada svi Splićani Rimcu pokazuju palac gore. No, u početnim mjesecima nije bilo baš tako.
- Start je bio težak no sada smo u boljem stanju. Meni je u Splitu ugodno jer su me ljudi prihvatili. Ovaj klub ima jako puno potencijala no kao i svi hrvatski klubovi morao bi imati više protočnosti za domaće igrače. Ponekad je lakše platiti nekoga pet tisuća dolara mjesečno nego se boriti da od Tišme i Runjića napravite vrsne igrače. I zato je važan kontinuitet, mogućnost da radiš na duži rok, da nešto stvoriš i da ne budeš ovisan o trenutnom rezultatu. Nadam se da će me rezultati poslužiti i da će ljudi dobiti povjerenje u mene jer ovdje je puno materijala da se napravi dobra dugoročna priča
Rimac je ukupno deset godina igrao za Cibonu a gastarbajterski kruh je zarađivao u turskom Tofašu, milanskoj Olimpiji, grčkim klubovima Makedonikos i AEK te u ukrajinskom Azovmašu da bi karijeru završio u francuskoj igrajući za Paris Basket Racing, Le Havre i na koncu za Pau-Orthez. A u Pau mu je bilo toliko dobro da je razmišljao i o tome da ostane tamo živjeti.
- U Pau imam dosta prijatelja i jednom u dvije godine znam otići i vidjeti ih. To je vrlo kvalitetan klub koji ima problema s financijama no pitanje je vremena kada će se opraviti.
A čini se i da je pitanje vremena kada će Slaven preuzeti neku od francuskih momčadi od kojih je već imao kontakte s obzirom na to da je stekao francusku trenersku licenciju.
- Tu licenciju imam ali ju nisam konzumirao. U sezoni 2016./2017. bio sam vrlo blizu da se vratim kao trener u Pau-Orthez a imao sam i neke kontakte sa Strasbourgom ali se nije ostvarilo. Premda financijski nije najprivlačnija, Francuska je dobra zemlja za trenere jer pritisak nije prevelik. Ljudi imaju razumijevanja za kontinuitet rada a to je zemlja s najkvalitetnijom bazom mladih igrača što se vidi i u NBA ligi gdje ih je najviše europskih zemalja. A i sada imaju izniman naraštaj mladih igrača iz koje će četvorica-petorica završiti u NBA ligi.
Njegov prvi trenerski posao bio je onaj u Ciboni s kojom je osvojio i ABA ligu. Koliko mu je to u karijeri pomoglo kod dogovaranja novih angažmana?
- Ja nisam to gledao tako niti to sada tako gledam. Vodim se time što je najbolje za mene a ne time da budem, recimo, euroligaški trener. To mi nije bila ideja vodilja. Nakon Cibone sam htio ostati u Zagrebu jer nisu to bile ponude zbog kojih bi narušio obiteljski život. Tek kada su djeca porasla bio sam spreman prihvatiti posao u inozemstvu.
A put ga je nakon Cedevite i Cedevita Olimpije odveo u Bayern. S mjesta glavnog trenera na pomoćnog.
- Meni je bio motiv raditi s jako kvalitetnim trenerom kakav je Trinchieri i da doživim tu euroligašku razinu. I to sam radio dvije godine.
Dakle, te dvije godine ulagao je u sebe, podalje od svjetala pozornice.
- Ako si stalno glavni trener onda si i stalno u opticaju a ako si pomoćni onda te tako i doživljavaju. Nije lako iz godine u godinu biti glavni trener, danak je to za zdravlje i obitelj. Karijera jest važna ali je i važno koliko te ona troši a ovo je posao kojeg ne možeš raditi 50 posto. S obzirom na ono što sam ostvario kao igrač, ovo mi nije nešto gdje moram uspjeti pod svaku cijenu. Nekad je dobro napraviti i godinu dana pauze. I dalje ću gledati da izbjegavam posao koji me previše troši i koja utječe na obitelj. A kći mi trenutno studira u Lyonu a 17-godišnji sin igra za Dubravu pa je supruga gore-dolje. Sin se dobro razvija, još je nejak no Dubrava je za njega idealan klub.
A sin Niko ista je pozicija kao i tata.
- Pokušavam mu pomoći savjetom a kada imam vremena znamo i zajedno trenirati, uglavnom ljeti. Ja sam u njegovim godinama manje igrao s loptom jer je košarka tada bila drugačija. Danas svi bekovi igraju puno s loptom.
Je li Riki završio dio karijere u kojem je pristajao biti pomoćnikom?
- Ne znam, ja više gledam je li u pitanju dobar projekt a ako jest ne vidim razlog zašto ne bih bio pomoćnik u takvom projektu. Priprema treninga, skauting meni idu bez problema jer sam vješt u korištenju svih tehnoloških pomagala. Nije to posao ispod časti, volio bih biti kod nekog trenera od kojeg mogu dobiti neke stvari koje nemam, ali ovaj put na godinu dana.
Slaven je bio trener Cibone i Cedevite iz koje je, protivno svojoj želji, preseljen u ljubljansku Cedevita Olimpiji. Kako su mu pali otkazi koje je dobio u Ciboni a potom i u Cedevita Olimpiji?
- Moram priznati da su mi oba teško pala, prije svega onaj u Ciboni jer smo Jurica Golemac i ja doista dali puno i to ne samo trenerski već smo sudjelovali i u odšteti za jednog igrača. Golemi i ja smo bili više od trenera. Bez obzira na to što smo bili nisko pozicionirani u ABA ligi ja držim da nije bilo razloga da nas se smjenjuje jer smo napravili neku protočnost za talentirane klince a tad su dolazili Žižić, Zubac, Janković, Popić... Mi smo bili spremni dati priliku tim klincima i zato nam je smjena teško pala.
Razočaran je, priznat će, bio i kada su mu dali otkaz i u Cedevita Olimpiji.
- Godinu prije sam u Zagrebu uzeo mladu momčad Cedevite i htio sam napraviti nešto više. No, onda su me preselili u Ljubljanu i ja sam kao Hrvat ostao na vjetrometini između Slovenije i Hrvatske i čim je izostao rezultat više nisi trener. No, nije da se ja na nekoga ljutim jer shvaćam kakav je to posao. No, današnje stanje tih klubova najbolje će vam reći što su im te odluke donijele.
Kakav je bio osjećaj kada ga je na klupi zmajčeka naslijedio prijatelj i pomoćnik mu Jurica Golemac?
- Svi smo mi ljudi od krvi i mesa i nije ti lako no među nama nije bilo problema. Sjećam se da sam mu tada rekao "ondje gdje smo bili zajedno plaću nismo dobivali a sada je došlo do toga da Cedevita Olimpija istovremeno plaća i tebe i mene".
Evo kako je Slaven Rimac poredao petoricu najboljih hrvatskih košarkaša u 2023. godini.
- Šarić je fenomenalno odigrao olimpijske pretkvalifikacije i nakon dugo vremena sam ga vidio na razini kakav je bio kada sam ga ja vodio i kako bi trebao igrati. Da uzima loptu kada se odlučuje, da raspoređuje suigrače i da je produžena ruka trenera. Zubac je imao možda bolju NBA sezonu i on je igrač koji iz godine u godinu napreduje te još nije dosegnuo svoj vrhunac. Broj tri mi je Mario Hezonja koji se za status u sastavu prvaka Europe izborio s pozitivnom drskošću što su osobine koje nedostaju većini današnjih košarkaša. Mario je u najboljim igračkim godinama i njegova sljedeća stanica je povratak u NBA ligu.
A ondje je već godinama Bojan Bogdanović.
- Njegov šuterski rang je neupitan i žao mi je što ne igra za bolju momčad u NBA ligi a ne u najlošijoj. Neka momčad koja se bori za doigravanje bila bi mu viša razina motivacije. Petoplasirani Luka Božić ima veće domete od dosadašnjih. On može igrati za momčad razine Eurokupa a njega je možda malo strah odvažiti se na taj korak.
