Sjećate li se Pere Nadoveze, slavnog centarfora Hajduka s kraja 60-ih i početka 70-ih? Drzak, robustan, nezaustavljiv, pun dišpeta, u svakoj utakmici bio je prava napast za protivnike. Takav je bio i kao trener, u nekoliko je navrata vodio Hajduk, koji bi tada u pravilu krasile Nadovezine igračke karakteristike.
Još jedan preokret
Danas je “Pere, splitski Pele” u zasluženoj mirovini, uživa u svom Tribunju. Rijetko dođe do Poljuda, a pojavio se baš u ponedjeljak. Mjesecima ga nismo vidjeli i evo ga sad, kad je Hajduk u Maksimiru sličio na Nadovezu.
– Bilo je dobro, to je Hajduk kakvog volimo gledati – kratko će Nadoveza.
Hajduk Igora Tudora, u odnosu na ono što smo gledali posljednjih godina, sasvim je drukčiji. Borba do zadnje kapi znoja, agresivnost, pojavio se onaj nadaleko poznati splitski dišpet. Zato je i došao onaj pogodak u 91. minuti koji je donio bod. Samo po sebi tih 2:2 i nema neku rezultatsku vrijednost, poraz je izbjegnut u posljednji trenutak. I dalje stoji ona priča o rujnu 2008. godine i trijumfu Gorana Vučevića, Hajduk već dugo ne zna za pobjedu nad Dinamom u Maksimiru. Ali, ovaj gol Antona Maglice u, kako kaže Nadoveza, “zoni Cesarini” (talijanski nogometaš koji je golove postizao u posljednjim sekundama), u Poljudu ima tretman pobjede. Ni požutjeli almanasi ne bilježe Hajdukov maksimirski preokret, takve stvari u pravilu su bile rezervirane za Dinamo.
– Taj gol daje nam dodatnu snagu – rekao je Tudor nakon utakmice.
Hajduk pod vodstvom mladog trenera igra otvoreno, napadački. Dinamo je stvarao prigode, ali stvarao ih je i Hajduk. U krajnjem slučaju, Hajduk je zabio dva gola. A to mu je, otkako postoji hrvatska liga, u Maksimiru uspjelo samo četiri puta. Tudor je prihvatio nogometnu evoluciju, shvatio je da visok pritisak donosi brze reakcije (prvi gol Hajduka) i opasnost. Naravno, ima tu još puno praznog hoda, nije Tudor naredio da se momčad povuče nakon vodstva, već se to jednostavno dogodi. Ima i taktičkih i tehničkih pogrešaka. Ali, sve zajedno Tudorov Hajduk ima ono nešto, ima okus i miris. Nije slučajno, i to ne može biti sreća, da se Hajduku ti preokreti ove sezone događaju baš u posljednjim minutama.
Nisu se povukli
Tako je bilo u igri protiv Hrvatskog dragovoljca, Slavena Belupa... Za takvo što morate imati drskosti, hrabrosti, ali i snage. Hajduk je pod Tudorovim vodstvom fizički moćan.
– Ne znam zašto smo se povukli posljednjih pet minuta, nije nam to trener rekao – jadao se beskompromisni Arijan Ademi.
U tome i jest kvaka, u tome “ne znam zašto”. Hajduk je natjerao Dinamo da se povuče, snagom, željom... Da, to je taj Tudorov Hajduk.
>> Maglica propušta Dinamo; Pejinu derbi na Maksimiru
>> Brbić: HNS nas zavlači, Šuker nije ispunio obećano, Dinamo i Lokomotiva su jedno...
Možda je dobar trener,ali njegovo vrištanje i skakanje sa klupe je katastrofa.Trener je na klupi gospodin.U odijeli.Jedva se tri puta ustane za vrijeme utakmice.Jako loš običaj.Možda mu je Kruno uzor.