Posrtaj Hajduka već na prvoj prepreci u Konferencijskoj ligi, i to protiv kazahstanskog Tobola, 311. kluba u Europi prema Uefinu koeficijentu, rijetke je, nažalost, iznenadio. Nakon prekjučerašnje utakmice poslao sam poruku prijatelju, zagriženom hajdukovcu, koji mi je odgovorio: “Više me to ni ne dira”. A, vjerujte, nekoć ga je diralo, itekako. I nije jedini koji je toliko rezigniran. A zašto je to s Hajdukom tako? Gledajući unazad 15 godina, bilo je tu svega, od loših momčadi do raznih menadžera i lobija koji su imali svoje prste u svemu vezanom za Poljud, ali postoji još jedna bitna stavka koja se pomalo zanemaruje, a to je prečesto stvaranje prevelike euforije oko Hajduka. Naime, čim na Poljud stigne jedan ili dva dobra, nekad čak i samo solidna igrača, u Splitu se stvara euforija, počnu pompozne najave lova na naslov prvaka, stvori se balon koji se poput sapunice razbije već oko Velike Gospe. Čini se time medvjeđa usluga klubu jer očito i igrači podlegnu toj euforiji pa misle – lako ćemo. No treba biti realan i napokon priznati – nije to više taj Hajduk! Nekoć je splitski klub i mogao dobivati “na galamu”, jer su ga se mnogi bojali, ali toga više nema. To danas ne postoji.
Hajduk će uvijek biti institucija jer to je klub za koji navija cijela Dalmacija, ali koji ima svoje simpatizere i u mnogim drugim dijelovima Hrvatske, Hercegovine, pa i šire. Svatko tko je barem jednom pa makar i samo prošao kroz Split mogao se uvjeriti što taj klub znači, gotovo da nema prozora, balkona i kafića koji nema obilježje Hajduka. Nije floskula da je njima Hajduk religija, više od kluba. No, nažalost, to je jedino što je danas ostalo, samo ta zaluđenost i privrženost navijača. Na terenu ga se više nitko ne boji.
U danima kad sam počinjao pratiti nogomet o Hajduku se govorilo kao o favoritu za naslov prvaka ili barem kao ozbiljnom pretendentu na to. On je na svoje ime dobivao utakmice i kad nije bio u najboljem izdanju, a gotovo svi klubovi, pa ponekad čak i Dinamo, na Poljudu su se tresli. Gubili su, a da još nisu izašli iz svlačionice. No ta su vremena prošlost i što se prije na to zaboravi, prije će početi i oporavak splitskog kluba.
Hajduk je posljednji naslov prvaka Hrvatske osvojio još davne sezone 2004./2005., zbog čega kruži šala kako će uskoro završiti srednju školu generacija klinaca koja nikada u životu nije svjedočila tome da splitski klub osvoji prvenstvo. Kako stvari stoje, uskoro će biti i punoljetni. Klincima Hajduk, bez obzira na taj navijački pokret, ne predstavlja veličinu kakvu je predstavljao mojoj ili još starijim generacijama. Pogotovo kad se u obzir uzme i činjenica da nije bio ni drugi od sezone 2011./2012.! U tih devet sezona Splićani su pet puta bili treći, dok su čak četiri puta bili četvrti. Rijeka je u tom razdoblju bila i prvak, triput osvojila kup, Osijek je lani završio drugi, a čak je i Lokomotiva dvaput bila doprvak.
Zbog svega navedenoga čelnici kluba moraju podvući crtu i jasno si priznati da se u ovom trenutku ne smiju i ne mogu uspoređivati s Dinamom, oni prije toga moraju uhvatiti Rijeku i Osijek. Jer od posljednjeg naslova Hajduka plavi su osvojili 15 naslova prvaka, devet puta uzeli su kup, a o europskim uspjesima ne treba ni govoriti. Htjeli to priznati ili ne, Dinamo je, rezultatski gledano, miljama ispred. Ponekad je lijepo biti ambiciozan, ali opasno je uvjeravati se da se možeš popeti na Mt. Everest, a već se godinama nisi penjao na Sljeme ili hodao po Marjanu. I dok se navijačka euforija, pogotovo kad su u pitanju temperamentni Dalmatinci, može shvatiti, u klubu se moraju spustiti na zemlju.
Jakobušić i Nikoličius napravili su dobar posao ovoga ljeta, doveli su nekoliko dobrih igrača, bez obzira na to što ih rezultat još ne mazi, ali kad vide da se u javnosti i u dijelu medija stvara takva pompa i najavljuju se borbe za naslov, moraju reagirati i spustiti lopticu. Jer, ako to ne naprave, dogodi im se – Tobol. Tada i igrači pomisle da su toliko jaki da će im protivnička momčad istrčati s bijelom zastavom. Današnji Hajduk to si ne smije dozvoliti, bez pravog pristupa ne može pobijediti ni 311. momčad Europe. To je surova stvarnost. Upravo zato treba se ići stepenicu po stepenicu. Jer jaki Hajduk ono je što svi priželjkuju, čak i njegovi protivnici. Što zbog europskog koeficijenta lige, što zbog same jačine HNL-a. Vjerujte, svi žele što bolju konkurenciju jer samo to jamči napredak hrvatskom nogometu u cjelini.
POGLEDAJTE VIDEO: Doček Matee i Tonija u Splitu
Od Hajduka su stvorili božanstvo, ali nakaradno, mitsko. Hajduk u glavama nekih je i dalje onaj Hajduk koji je igra 1/4 finale LP protiv Ajaxa. To je bio močan Hajduk koji je ima Asanovića, Andijaševića i ne znam sada koga sve ne. Mnogi danas misle da to "božanstvo" jednostavno mora izgati točno kako dolikuje tom mitskom stvorenju - napadački i sa tenzijom da svakoga dobije 5:0 - jer to je božanstvo! I nije bitno koje igrače imali oni tamo misle da i dana-danas Hajduk treba igrati takav nogomet kao i onda kada je bio jak. Bogohuljlni treneri ala Burić ili Tramencani su hulili i obečastili Hajduk kada su igrali defenzivni nogomet, nogomet kojega je trenerski genije Tudor nazvao "Seljačik nogometom". Interesantno je kako su Burić i Tramncani imali puno bolje rezultate od svih drugi - ali su expresno bili smijenjeni jer to nije to, bez obzira što imaju rezultat! Ali da skratim priču u Splitu i dalje 87% navijača vjeruje da je Hajduk božanstvo koje uništava strašno zlo koje oni tamo zovu Metropola. To čuduvište koje živi u močvari je dvoglavo, možda i višeglavo, jer jedna glava je Mamić, druga HNS, treča grad Zagreb koji daje ili je davao milijune Dinamu ... ostale glave su isto navodno tu ali postoje razne teorije oko toga tko su. Uglavnom taj monstrum Metropola je uništio nevini i siroti Split koji božantvo Hajduk, jer tamo svi rade savršen posao od vremena Nadana Vidoševića pa sve do genijalnog Brbića i kompanije!