Povodom smrti legendarnog tenisača Bore Jovanovića, objavljujemo tekst koji originalno datira iz 29. listopada 2018. godine.
Kad se kaže “hrvatska teniska legenda”, onda se misli na Punčeca, Paladu, Mitića, Kukuljevića, Pilića, Franulovića i na njega – Boru Jovanovića. Zagrepčanina (rođenog 21. listopada 1939.) koji je na svojim počecima mnoge zadivio svojim bezgraničnim talentom. Bore nema mnogo u medijima jer ne obnaša nikakvu dužnost, a nije ni trener, pa sad ispunjavamo tu prazninu.
– Ja se ne guram, a novinari razgovaraju s onima koji su im zanimljivi. Ja nisam – kazao je nakon što je kolegu fotoreportera i mene primio u svom domu u Ulici Izidora Kršnjavoga.
– Igrate li tenis? – pitamo ga.
– Tu i tamo zaigram malo. Imao sam problema s kralježnicom zbog čega sam morao na tri operacije, treću sam imao prošle godine. Malo su mi i koljena problematična, pa rijetko igram.
GALERIJA Preminuo je legendarni Boro Jovanović
Prvi ušao u visoko društvo
– Čime se onda bavite, kako provodite umirovljeničke dane?
– Ništa specijalno, malo gledam tenis na televiziji, Bogu hvala, ima ga poprilično, ali puno i putujem. Kći Chiara mi živi u New Yorku, imam i unuku Zoe, pa često odemo kod njih ili oni dođu kod nas. Imam i sina Ronija, on živi u Zagrebu.
– Vaša supruga Danijela mlađa je sestra supruge Suada Rizvanbegovića, bivšeg predsjednika HTS-a. Između vas i Rizvanbegovića znalo je zaiskriti, kakva je situacija sada?
– Danas smo si dobri, vlada obiteljska idila. Bilo je malo nekih nesuglasica u vezi s HTS-om, kad je on postao predsjednik, ali to smo izgladili. Oni su također u blizini New Yorka pa se viđamo.
– A kakvi ste s Nikolom Pilićem? Mnogo ste igrali s njim, u sjećanju teniskih fanova kombinacija Jovanović – Pilić postala je sinonim za uspješan teniski par...
– U jako smo dobrim odnosima iako se ne vidimo prečesto. Češće smo se viđali dok je on bio u Münchenu, sad je u Opatiji, što je bliže, ali viđamo se rjeđe. Posljednji put smo se družili u vrijeme Skupštine ITF-a u Zagrebu 2016. godine. Dobili smo nagrade za zasluge u Davisovu kupu, pa je u Hotelu Sheraton tim povodom održana svečanost. A proslavili smo i njegov 70. rođendan u Opatiji – ta je fotografija na internetu.
VEZANI ČLANCI:
– U svojoj bogatoj karijeri bili ste finalisti Wimbledona u paru s Pilićem, osvojili ste mediteransko zlato u paru također s Pilićem i broncu u singlu. Na što ste posebno ponosni?
– Osvajao sam manje turnire, a dobre sam rezultate postizao na međunarodnim prvenstvima Italije i Njemačke, u Rimu i Hamburgu. U ono doba to su bili turniri koji se danas mogu uspoređivati s Mastersima 1000, igralo se na tri dobivena seta. Tukao sam sve Australce koji su onda bili među najboljima, Newcombea, Stollea, Hewitta, Amerikanca Mckinleya, pa Španjolca Santanu koji je bio najbolji na zemlji, nešto slično današnjem Nadalu; Roya Emersona tukao sam pet puta, a ipak je on osvojio 12 naslova Grand slam .
– Proglašavani ste 1961. i 1962. i najboljim hrvatskim sportašem. Je li to bio neki vaš vrhunac?
– Pa, moglo bi se reći. Ja sam 1961. bio samostalno najbolji, a 1962. u paru s Pilićem. Bile su to moje udarne godine, bio sam prvi koji je utro put u to visoko društvo kvalitetnog tenisa. No tada je sve bilo vezano za Beograd i TSJ. Oni su diktirali pravila, prijetili Niki i meni. Morali smo igrati za Davisov kup, pa prvenstvo Jugoslavije, Hrvatske, Međunarodno prvenstvo, Mediteranske igre, Univerzijade... A meni se igralo turnire, da zaradim novac, bio sam tada među 10 najboljih u Europi, a poslije i u svijetu...
Oca nije ni upoznao
– Tko vam se to u Beogradu najviše zamjerio?
– Pa, general Dušan Korać, tadašnji predsjednik TSJ-a (bio je predsjednik TSJ-a od 1967. do 1977., a prije toga i predsjednik HTS-a od 1960. do 1967., op. a.). Stalno su predsjednici bili generali, iako nisu imali blage veze o tenisu. Zbog njega sam 1974. i završio karijeru iako sam planirao još koju godinu igrati. Mi smo te godine igrali u Donjecku sa SSSR-om i ja sam molio da me izostave jer imali su Pilića i Franulovića, a ja nisam bio u formi jer mjesec dana nisam ni igrao ni trenirao. No oni su mi zaprijetili da će me kazniti, pa sam ja ipak otišao. I dogodilo se da se Franulović ozlijedio na treningu, pa nije bilo drugog igrača osim mene. I sad sam ja onakav kakav sam bio morao igrati, pa sam od svega napravio sprdačinu. Izgubili smo taj meč od SSSR-a, za njih je igrao Metreveli i ne znam tko još, a kad smo se vratili, morao sam na disciplinski sud u Beogradu. Optužili su me da se nisam dovoljno trsio za reprezentaciju i još mi prišili da sam bio “protiv bratskog sovjetskog naroda”, takva je formulacija bila. Odrezali su mi šest mjeseci zabrane igranja u inozemstvu, a ja sam, kako sam imao 35 godina, zbog te kazne i cijelog tog cirkusa s generalima i Beogradom odlučio završiti karijeru.
VEZANI ČLANCI:
– A zašto ste na Koraća posebno kivni?
– Najogavnije mi je bilo to što me on pozvao u Beograd, saslušao me, i rekao mi da shvaća zbog čega sam došao u sukob s izbornikom Wurthom, ali da ne moram ništa brinuti. Mislio sam da je cijela stvar izglađena. Međutim, nakon nekoliko dana u novinama sam pročitao da sam kažnjen sa šest mjeseci. To me najviše razbjesnilo i povrijedilo, bila je to kulminacija lošeg odnosa TSJ-a prema nama igračima. Zamislite da netko danas Čiliću i Ćoriću naredi da moraju igrati Davisov kup, pa turnir u Umagu i u Zagrebu dok je postojao, pa državno prvenstvo, Mediteranske igre, Univerzijadu...
– Još ste morali odslužiti i vojsku?
– Godinu dana. U Beogradu prvih šest mjeseci. Korać je bio “bog i batina” u Beogradu, ali mi nije omogućio ni jedan trening. Mi smo zaista bili u mnogo težoj situaciji, to se ne može komparirati, to je kao nebo i zemlja.
– Ali ipak ne žalite se, mnogo ste putovali, a nešto ste i zaradili?
– Jesam, iako je tada avion bio skup, pa se putovalo uglavnom vlakom ili brodom. Na Australian Openu igrali su uglavnom Australci jer se Europljanima nije plaćalo skupo putovanje do Melbournea. A događalo se svašta. Jednom smo Niki i ja otputovali na turnir u Jakartu. A kako je politička situacija bila prilično napeta, gotovo je vladalo ratno stanje i vojnika je bilo posvud, mi smo organizatorima izrazili bojazan za svoju sigurnost. Malo smo se pri tome i šalili, ali su nas do kraja turnira od hotela do stadiona i natrag vozili u oklopnim vozilima.
VEZANI ČLANCI:
– A koja vam je pobjeda najdraža?
– Protiv Emersona u polufinalu Hamburga 1962. Dobio sam ga sa 6:3, 6:0, 6:3, zgazio sam ga totalno.
– Jeste li ikad imali problema zbog prezimena?
– Oh, jesam. Imao sam problema ranih 90-ih, posebno od ljudi koji me nisu jako šmekali pa su mi na razne načine podmetali. Bilo je i poziva, prijetnji od raznoraznih ljudi. Čak i od ljudi iz HOO-a.
– Nije se valjda Vrdoljak očešao i o vas?
– Da, rekao mi jednom: “Dok sam ja tu, ti nećeš biti ništa u tenisu.” Pozvao je tadašnjeg predsjednika HTS-a Stanka Bicka i rekao mu: “Naređujem ti da njemu ne dopustiš da dođe blizu saveza ili da ima bilo kakvu funkciju.”
– Ali vi ste ostali vjerni Zagrebu?
– Jer ja sam rođeni Zagrepčanin. Majka mi je, istina, bila iz Sarajeva, a otac iz Sremske Mitrovice, no njega su ubili početkom Drugog svjetskog rata kad sam ja imao godinu i pol dana tako da ga se i ne sjećam. On je tu u dvorištu navodno skrivao neke ljude povezane s partizanima, netko ga je od susjeda cinkao, pa su ga odveli i ubili. Svašta sam ja proživio, dobro da sam ostao normalan – nasmijao se na kraju Boro.
