Deveti će put zaredom kijevski Dinamo igrati u posljednjem pretkolu Lige prvaka, svih osam puta Ukrajinci su dosad bili uspješni. Stoga je i razumljivo, u Kijevu posljednjih dana uoči susreta sa Zagrepčanima ne vlada posebna euforija. Zanimanje da, ali euforija ne. Do subote je bilo prodano 12 tisuća ulaznica.
Nogometaši ukrajinskog multiprvaka ne poznaju pritisak, pogotovo medija. Nije da su ovdje novinari popustljivi prema mogućim neuspjesima, već novine gotovo ne izlaze. Tako je, primjerice, nakladni sportski dnevnik Komanda posljednji put izašao u subotu. A i u tom posljednjem broju ni traga bombastičnim najavama, tek nekoliko redaka o pobjedi Zagrepčana nad Mariborom i prve izjave igrača o procjenama kvalitete dvaju imenjaka.
Sigurno bez incidenata
Nema u Kijevu ni pritiska navijača. Oni će dinamovce u utorak dočekati trubama i lupanjem po konstrukciji tribina, to je njihov način pružanja podrške svojim ljubimcima. Ništa od incidenata, to u Kijevu ne možete doživjeti. Razlog sigurno leži i u činjenici da je na tribinama uvijek velik postotak ženske populacije. Po nekim procjenama, na utakmicama u Ukrajini više je od 20 posto djevojaka. A svi oni, i muški i ženski ljubitelji nogometa, na tribine dolaze dobro zagrijani. Opće je poznato da je votka u ovim krajevima narodno piće i nitko vam neće ništa reći ako u džepu umjesto šala ili zastave udomite pljoskicu ispunjenu žesticom.
Aleksej Mihajličenko, trener Kijevljana, potpuno se uklapa u tu priču. Oprezan i odmjeren, predložio je da se susret s modrima igra na velikom, olimpijskom stadionu. Jer, kao, na malom, novom stadionu Valerija Lobanovskog tribine su preblizu travnjaku i ta nevelika buka s tribina stvara dodatni pritisak igračima. Ali, trener je, zamislite, odluku prepustio igračima.
- Nama je bolje igrati na manjem stadionu, veliki bi bio poluprazan, nedostajao bi ugođaj - presudili su igrači mimo želje trenera.
I to nije jedina odluka koju su sami donijeli. Naime, Valentin Belkevič postao je kapetan jer su tako odlučili njegovi suigrači. Trener se nije htio miješati.
Semafor odnosi koncentraciju
I tako će Zagrepčani do povoljnog rezultata pokušati doći na prekrasnom stadionu koji nosi ime po prvom čovjeku ukrajinskog nogometa svih vremena. Njemu u čast ili zbog samog odgoja, taj je stadion doista posebno mjesto. Nijednog papirića ili opuška, sve u besprijekornom sjaju! Uza sve to, na semaforu se vrte usporene snimke akcija i pogodaka. Nezgodna stvarčica.
- Jednom smo zamalo primili pogodak jer smo se zabuljili u semafor gledajući prethodnu akciju - prisjetio se i upozorio Jerko Leko.
Vrijeme radnje: 26. kolovoza 1998. godine. Mjesto radnje: stadion u Maksimiru.
Četrnaestogodišnji dječak, već tada za glavu viši od vršnjaka na zapadnoj tribini, uživao je u majstorijama Roberta Prosinečkog i Silvija Marića. Na koljena je pod ravnanjem njegovog oca Zlatka pao slavni Celtic, modri su prvi put dohvatili zvjezdice nogometne Lige prvaka.
- To je nezaboravna utakmica, jedna od najdražih pobjeda. Stalno sam gledao prema tati, koji je bio prilično miran, ali znao sam što proživljava dolje uz travnjak. Te sam večeri bio posebno ponosan na tatu, naš se klub našao u društvu najvećih, to je pobjeda za sva vremena.
Pet godina poslije Niko Kranjčar mirno je došetao u pizzeriju Zadar na Cvjetnom trgu, u "Ralph Loren" košulji, naručio kokakolu, omiljeno piće nove modre generacije, i rekao:
- Uh, još mi se vrti film uzvrata protiv Maribora. Znao sam da utakmica može otići u dva smjera, ili ćemo ih razvaliti, ili će biti paklenih muka. Kada je Balajić zabio, malo sam se zaledio. No, znao sam da mora doći naših pet minuta, da jednostavno to ne možemo izgubiti.
Uza sve patnje modrog navijača, Slovenci su arhivirani. Numerologija spaja kolovoz 1998. godine s 2003. U Zagrebu je 27. kolovoza Croatia stigla do Lige prvaka, 26. ovog mjeseca, pet godina kasnije, Niko Kranjčar i društvo dočekat će kijevski Dinamo u uzvratnom srazu. Možda je u zvijezdama zapisano da će drugi, mlađi Kranjčar odvesti modre u raj.
- Kada sam u siječnju ove godine potpisivao četverogodišnji ugovor, rekao sam da mi je plan već ove sezone vidjeti to bogato i prestižno natjecanje. Naravno, u tom su trenutku u svlačionici bili Butina, Balaban, Marić i Olić.
No, bez obzira na to što sjajnog kvarteta nema, Niko nije prestao sanjati.
- Imam taj san, imaju ga i svi moji suigrači. Pritisak koji smo osjetili prije uzvrata s Mariborom bio je neopisiv. Danas je situacija posve drukčija, mirniji smo.
Iako je kijevski imenjak favorit, prilika se rodila.
- Mi smo cilj ispunili, osigurali smo Kup Uefe. Navijači su zadovoljni, čelnici kluba također. Ipak, nudi se Liga prvaka, tu je 180 ili koju minutu više daleko od Zagreba. Znam, ako ne uspijemo, reći će svi - mladi su, pred njima je još dosta prilika. Ali, tu teoriju ne prihvaćam, idemo u bitku, idemo po Ligu prvaka.
Pogodak, ali i poraz do dva pogotka razlike Niko će odmah potpisati.
- U Kijev putujemo da bismo napunili Maksimir u uzvratnom dvoboju. Dakle, primarno nam mora biti da postignemo pogodak. A jesmo momčad koja igra za pogodak i mislim da možemo bar jednu loptu ubaciti iza leđa njihovog vratara.
Nastavio je budan sanjati...
- Onda neka dođu pred 40 tisuća navijača, naših fenomenalnih Bad Blue Boysa. Vjerujem da će i zapad i istok, pa i jug, uz naš sjever biti BBB.
Popio je kokakolu, stidljivo se nasmijao te završio:
- U Zagrebu se opet priča o Dinamu, to je ono što svaki igrač želi. Osjeća se fluid između nas i navijača, osjećam da se stvara nešto veliko.
Dvije utakmice protiv momčadi Jerka Leke reći će istinu o Jurčevićevom Dinamu. Jesu li klinci odrasli preko noći...
