Sedmi dan lipnja sjetan je dan za hrvatske poklonike sporta, ponajviše one u Šibeniku i Zagrebu. Jer, na taj dan, prije 30 godina, oni su ostali bez jednog od najpopularnijih (ako ne i najpopularnijeg) sportaša kojeg je Hrvatska ikad imala. Tog dana prestalo je kucati srce košarkaškog virtuoza Dražena Petrovića.
U ime sjećanja na sve ono što je predstavljao za svoje suvremenike ali i u čast Draženova nasljeđa na dvije lokacije bilo je jako emotivno. U njegovu rodnom Šibeniku bilo je veselo, zahvaljujući mnoštvu klinaca koji su pohodili njegov spomenik i teren na Baldekinu ali i turniru mladih reprezentacija Hrvatske, Crne Gore, Kanade i Češke.
- Odrastao sam uz velike priče o Draženu. Tata mi je bio dio te momčadi, bio je njegov suigrač pa mi je pričao kako je on trenirao, kakvu je nevjerojatnu radnu etiku imao - kazao je šibenski NBA-jevac Dario Šarić.
U Zagrebu je pak bilo tužno a za neke i suzno kao što je to bio slučaj s gospođom Nadom Novak koja ni danas ne može prežaliti gubitak idola njena djetinjstva.
- Kada je Dražen stradao bila sam osmoškolka a za njegovo stradavanje saznala sam po dolasku iz škole. Znajući koliko ga volim kao sportaša nitko mi od članova obitelji nije htio reći da Dražena više nema nego sam to saznala gledajući televiziju - kazala je gospođa Novak koja je na Draženovo posljednje počivalište dovela i svog sedmogodišnjeg sinčića Luku koji ju je pomalo tješio kad je kod mame primijetio suze:
- Meni je moj ujak pričao priče o Draženu i ja to činim svojem sinu i želim da zna koliko je velik sportaš on bio. I zato dolazimo na svaku godišnjicu pogibije ali i na Draženov rođendan.
A to su dani kada su vrata Draženova muzeja otvorena za sve građane pa je ove srijede u Muzejsko-memorijalnom centru Dražen Petrović bila velika gužva. A mama Petrović bila je na obje lokacije. Pet sati provela je na Mirogoju gdje je i dočekala izaslanstva Hrvatskog košarkaškog saveza, Košarkaškog kluba Cibona ali i Građanskog nogometnog kluba Dinamo predvođenog predsjednikom Mirkom Barišićem i svi oni položili su vijence. Koliko god ju to ispunjavalo ponosom za gospođu Biserku je to bio i tužan dan:
- Trideset godina sam na Mirogoju, godinama sam to činila i svakodnevno, i znala sam čuti da ljudi kažu "nađemo se kod Dražena" a meni je to čuti jače od svih njegovih medalja.
A brojni Zagrepčani došli su zapaliti svijeću a to su učinili i predstavnici Udruge "Mi smo Cibona" predvođeni njenim predsjednikom Nikolom Plečkom, poznatim karikaturistom pod umjetničkim imenom Nik Titanik.
- Naša udruga ima oko 70-tak članova i otkako postojimo svake godine, na godišnjicu, dolazimo zapaliti svijeću za Dražena - kazao je Nikola uz kojeg su na Mirogoju bili Marko, Tomislav, Sven, Goran, Mario i Bartolomej.
A svi oni otišli su obići posljednja počivališta još dvojice bivših cibosa - legendarnog Krešimira Ćosića te, također nesretno stradalog, Srebrenka Despota.
Na Mirogoju su, na 30-tu godišnjicu Draženove smrti, bili i njegovi suigrači Stojko Vranković (najbolji prijatelj među igračima) i suigrač iz Cibone i reprezentacije Franjo Arapović koji je pravi spremnik anegdota vezanih uz košarkaškog Mozarta.
- Znate li koja je Draženu bila najdraža pjesma? On je stalno pjevao "da mi je biti morski pas" i mi smo u CIboni to morali s njim pjevati.
U najtužnijem danu u godini Dražena je na Mirogoju "posjetio" i brat mu Aco koji je to učinio izbjegavajući bilo kakvo mnoštvo. Mi smo pak došli u 17.20, u vrijeme kada je Dražen stradao, no ta se tradicija okupljanja u to vrijeme raspršila pa svatko dolazi kada njemu odgovara. Pa tako i njegovi prijatelji, suigrači, navijači...i neki novi klinci poput malog Luke.
