Ime Ivana Zubića u hrvatskim je niželigaškim nogometnim krugovima itekako poznato. A kako i ne bi bilo kad se već sedam godina tamo kreće i uspješno bavi nogometnim poslovima. U tom je razdoblju bio pomoćni trener, kondicijski trener, ali i sportski direktor. No krenimo redom. Sve je počelo u Zagorcu, klubu za koji je nekoć i igrao i čiji je omladinski pogon prošao.
– Nisam bio neki poseban igrač, ali sjećam se da sam već s 15 godina počeo promišljati o nogometu na način na koji to rade treneri. Iako sam bio igrač, zanimale su me postavke na terenu – započeo je Zubić.
I onda se takvo nešto i dogodilo u sezoni 2013./14. kada je postao pomoćni trener u Zagorcu. Nekoliko mjeseci nakon njega u klub je došao kultni lik HNL-a Renato Jurčec. I tu je započela jedna lijepa suradnja i veliko prijateljstvo.
– O Renatu mogu reći samo lijepe stvari, zajedničkim radom puno smo toga postigli. Prvo smo radili u Zagorcu, zatim smo s Kustošijom postigli odlične rezultate, u dvije smo sezone napredovali iz četvrte u drugu ligu, što je bila jedna prekrasna priča. A surađivali smo i u Trešnjevci ove sezone sve do pojave koronavirusa – prepričava Zubić.
U Kustošiji ste i nekoliko utakmica vodili samostalno...
– Nažalost, tadašnji trener Bezer, s kojim sam u odličnim odnosima, doživio je moždani udar pa sam uskočio nakratko. Sjećam se da smo na Hitrecu pobijedili Dinamo II koji je vodio Igor Jovićević s 2:0. Bilo je to sjajno, moji su igrači odigrali baš odličnu utakmicu, sve je išlo onako kako smo se dogovorili...
Doveo i neke Brazilce u klub
Jeste li tijekom svoje karijere surađivali s još nekim poznatim facama hrvatskog nogometa osim s Jurčecom?
– Bilo je puno dobrih ljudi od kojih sam učio, ali ako baš želite istaknuti poznate, onda su tu zasigurno Nino Bule, Tomo Šokota, Vlado Babić, Denis Bezer...
Vratimo se malo na Kustošiju, s njom ste napravili velike stvari...
– Da, bilo je to lijepo razdoblje, u klubu sam s povremenim prekidima proveo četiri godine. Imali smo jednu sjajnu atmosferu, a uz kvalitetan rad postigli smo i odlične rezultate. Predsjednik Babić, Jurčec i ja ambiciozni smo ljudi, uvijek smo težili napretku i zaista smo u Kustošiji iz dana u dan bivali sve bolji. Velika je stvar u dvije sezone napredovati za dva ranga natjecanja, a bez nekih prevelikih pojačanja. Naučio sam iz toga da je, barem prema mojem mišljenju, dobra atmosfera unutar momčadi zapravo 70 posto uspjeha, govori Zubić.
Zanimljivo je da ste u Kustošiji trenirali i jednog igrača koji je danas zvijezda Prve HNL, kojeg traže europski velikani poput Fenerbahçea...
– Aha, mislite na Kristijana Lovrića iz Gorice. Pa zanimljiva je priča da nam je on, dok smo igrali četvrtu sezonu, zapravo bio rezervni igrač, barem u toj prvoj polusezoni. Tek u drugom dijelu prvenstva igrao je nešto više i eksplodirao. Moram biti iskren i reći da nisam bio uvjeren da će napraviti ovakvu karijeru, ali drago mi je zbog njega. Fizičke predispozicije su mu sjajne, svi znamo za njegovu brzinu i sjajan udarac. Sjećam se da smo s njim dosta u Kustošiji radili na tome da ne ide cijelo vrijeme na desnu stranu, nego da proba malo ići i na lijevo, prisjeća se Zubić.
Kakav je utjecaj na vas ostavio Šokota?
– Zaista sjajan. Riječ je o normalnom, prizemljenom i staloženom tipu od kojega sam puno naučio, a dobri smo si i danas. Od tog sam čovjeka zaista puno naučio tijekom svoje karijere i zbog toga sam mu iznimno zahvalan. On je u Kustošiji bio sportski direktor...
Ako se ne varamo, i vi ste se u tom poslu okušali.
– Istina, bio sam jedno vrijeme sportski direktor u Hrvatskom dragovoljcu, ali nakon toga sam se ipak vratio na mjesto pomoćnika trenera jer volim rad na terenu. No i taj posao mi je pomogao jer sam stekao nova poznanstva, nove kontakte. Primjerice, u potrazi za igračima čuo sam se sa Sašom Bjelanovićem iz Hajduka, Nikoličiusom iz Gorice, Manceom iz Rijeke... A ostvario sam i neke kontakte s brazilskim menadžerima, u klub doveo i nekoliko Brazilaca na probu. Primjerice, Filipe Pachtmann bio je u Dragovoljcu dva mjeseca, nisu ga htjeli zadržati, a on danas igra prvu ukrajinsku ligu.
Kakvi su vam daljnji planovi?
– Završio sam stručni studij za izobrazbu trenera, imam nacionalnu A licenciju i treba mi još godinu dana staža da bih dobio nacionalnu Pro licenciju. Godinama sam bio pomoćnik, puno sam naučio od svih, a sad bih se želio okušati u samostalnom poslu. Moram priznati da imam već nekoliko ponuda, ali vidjet ću kako će se razviti. Imam velike ambicije, nadam se da ću jednoga dana profesionalno raditi u nogometu. Kao klincu uzori su mi bili Jose Mourinho i Slaven Bilić, a danas kad sam već i sam razvijen kao trener ne mogu reći da mi je netko uzor, ali volio bih momčad posložiti kao Antonio Conte. Svi bismo mi, naravno, htjeli igrati kao Barcelona, ali takvo nešto se trenira od mlađih uzrasta. Zato mislim da u svaku momčad prvenstveno trebaš ugraditi borbenost – zaključuje Zubić koji je u odličnoj formi zahvaljujući i tome što dugi niz godina trenira u teretani, a od 2014. je i suvlasnik Anatomske centrale.
