Danas je točno 40. godina od proslave Dinamova naslova prvaka 1982., te čudesne sezone u kojoj su Ćiro i igrači digli na noge cijeli Zagreb, ali i cijelu Hrvatsku te dijasporu. Stoga je Večernji list obilježio ovaj jubilej.
Na okretištu tramvaja kod maksimirskog ZOO-a okupili smo članove generacije '82. S njima smo se vozili u prigodnom ZET-ovu tramvaju, a sve su snimile naše kamere. Naš novinar Tomislav Dasović razgovarao je s akterima uspjeha iz 1982.
– I danas se toga sjećamo, to je fenomen... Sve se zaboravlja, ali '82. se, barem za mene, nikad ne zaboravlja. To je za mene najznačajnija godina u životu – rekao je Ćiro Blažević pa ispričao kako je tih godina motivirao igrače.
– Nije ih bilo teško uvjeriti da će napraviti povijesnu stvar i razveseliti svoj narod. Dinamo je bio mnogo više od sporta, na naše utakmice dolazili su navijači iz cijele Jugoslavije. To je potvrda uspjeha.
Tih se dana prisjetio i Velimir Zajec.
– Prije toga u Dinamu su bile sjajne generacije, ali dogodila se naša generacija koja je stasala. Došao je Ćiro, a onda i publika. Oni su nas bodrili ne samo u Zagrebu nego i na gostovanjima. Prosjek je bio 40-ak tisuća gledatelja, a to sve govori – rekao je Zajec.
Nažalost, nema više Cice Kranjčara...
– On je jedna od najvažnijih karika u tadašnjem Dinamu. Bio je duhovit, veseljak, znao nas je okupljati. I to nam je pomoglo da si pomažemo i volimo. Imali smo upravu koja nije bila poput Hajdukove ili Zvezdine, jaki političari nego ljudi s ulice – dodao je Zajec.
Dinamov naslov prokomentirao je i Stjepan Deverić.
– Najdraži trenutak mi je gol Hajduku, slavili smo 2:1, a zabili smo Zeko i ja. Svi golovi su mi dragi, ali taj posebno pamtim. A naslov smo osvojili jer je bila sinergija među igračima – rekao je Deverić koji je kasnije otišao u Hajduk.
– Nisam imao neugodnosti, možda bi to danas bilo drukčije.
Džemo Mustedanagić godinama nije razgovarao s Perom Bručićem.
– Sreli smo se nakon toga u Beču. Jedan drugom smo se obradovali. Nismo znali zbog čega nismo razgovarali, zašutio on, zašutio ja. Na kraju smo sve čaše porazbijali i pili gemišt iz boca – rekao je Mustedanagić koji smatra da će Dinamo i ove sezone osvojiti naslov.
U toj šampionskoj sezoni nije bilo na startu Bore Cvetkovića i Cice Kranjčara i u prvom, jesenskom dijelu sezone gledali smo uglavnom Vlaka, Bračuna, Z. Cvetkovića, Bručića, Zajeca, Mustedanagića, Bošnjaka, Cerina, Panića, Mlinarića i Deverića... No za proljeće vratili su se važni Zlatko Kranjčar i Ismet Hadžić. I krenuo je taj put do naslova prvaka nakon sušne 24 godine. Plavi su imali veliku podršku s tribina, u prvom dijelu sezone velike brojke, po 50.000 gledatelja bilo je na derbijima, ali na proljeće je stadion gotovo stalno bio pun. Kad je pala Zvezda, bilo je tih 50.000 navijača, a u proljeće uglavnom nikad nije bilo manje od 30 ili 40 tisuća, da bi za taj završni čin, na utakmicu s Budućnosti i proslavu naslova stiglo, po nekim podacima, 64.000 gledatelja koji su došli pozdraviti svoje junake. Stoga danas, 40 godina kasnije, s pravom se svi sjećamo te sjajne godine koja je napravila pravi pokret.
Vrijeme nosi svoje, ali te nostalgične dane nećemo zaboraviti. Ne samo zbog tog pehara koji su zasluženo donijeli, već zbog toga što su probudili cijeli Zagreb, ujedinili su cijelu Hrvatsku, na određeni se način suprotstavili aktualnoj političkoj sceni kojoj Dinamo na tronu nije odgovarao, ti su dečki probudili i kulturu i glazbenu scenu, ma cijeli društveni život uz njih je procvao, bilo je tada puno ljepše živjeti kad ste znali da veliki Dinamo živi tu uz vas.
>> Pogledajte i korteo navijača Dinama
Što oni slave 🤦