Dolazi iz zemlje košarke i to mu je, kako sam kaže, uvijek bio dodatni teret u nogometnom svijetu. No Valdas Dambrauskas (43) zanimljiv je mladi nogometni trener koji ima što kazati. Već na prvu je jasno da je riječ o čovjeku koji je iznimno načitan i elokventan. I jako puno zna. U fokusu zanimanja nije mu samo nogomet.
Koliko ste zadovoljni onim što ste napravili u Gorici?
– Zadovoljan si onoliko koliko ti momčad ponudi u zadnjoj utakmici. Otkako sam došao, momčad je dobro reagirala. Očito je da momčadi u HNL-u igraju bolje na domaćem terenu. Možda sam ja najviše profitirao u ovim okolnostima zbog koronavirusa. Imao sam dosta vremena shvatiti relacije i pohvatati veze s igračima. Kako se privikao na različitosti na koje je naišao u Hrvatskoj?
– Po mnogočemu Hrvatska je slična Litvi. Pokušavam se adaptirati i stvoriti proces treninga koji je adekvatan ovoj razini. Nogomet u Hrvatskoj na puno je višoj razini nego u Litvi. Prije svega, takvo zanimanje medija kod nas postoji samo kada govorimo o košarci. Više ljudi je zainteresirano u ono što radim. Razlika je u sportskoj kulturi, ali i kulturi življenja. U Litvi ne postoji običaj da se kava pije u kafiću dvaput na dan. Mi pijemo kavu kod kuće. Možda smo malo discipliniraniji...
Morat ćete se priviknuti na dvije kave dnevno u kafiću...
Počeo igrati sa 17 godina
– Nemam problema s tim. U proteklih dvadesetak godina stalno putujem i naviknut sam na drugačije kulture. U Hrvatskoj mi je lijepo, uživam...
Što ste znali o Hrvatskoj prije dolaska?
– Znam ponešto o većini liga u Europi, ali i o Južnoj Americi, Aziji... U Litvi i Latviji radio sam s nekim hrvatskim igračima. Znao sam, manje-više, najvažnije podatke. Najbolje momčadi i njihovu povijest.
U samo nekoliko sati odlučio je prihvatiti izazov u Gorici.
– Čekao sam priliku u inozemstvu, otići izvan Baltika. Imao sam sjajan posao u latvijskom RFS-u iz Rige. No nije važno koliko naslova i trofeja osvojiš na Baltiku, morao sam napraviti taj iskorak. Kada me Nikoličius nazvao, nisam se dugo premišljao. Iste sekunde sam mu rekao da dolazim, jer trebam šansu za dokazivanje. Valdasova posebna strast je čitanje. U mjesec dana izolacije pročitao je čak devetnaest knjiga! – Čitam svaki dan. Volim čitati knjige, članke... Više volim čitati nego gledati nekakav videoformat. To je moj način života, drago mi je da sam tu strast prenio na obitelj. Stariji sin Lukas (15) na utakmice Gorice dolazi s knjigom. Tijekom prvog poluvremena čita, a u drugom gleda nogomet. Volim klasičnu književnost, krimiće, SF... U karanteni sam prvi put čitao knjige Kazua Ishigura, japanskog književnika koji živi u Engleskoj. Njegova knjiga ‘Na kraju dana’ ostavila je poseban dojam na mene. U budućnosti će sigurno biti klasik.
A najdraži autor?
– Imam ih dosta. U djetinjstvu sam odrastao uz knjige Julesa Vernea. Dragi su mi i oni standardni ruski klasici.
Posebna strast su mu sportske biografije.
– Jedan od mojih najdražih knjiga je ‘Jedanaest prstenova’ legendarnog košarkaškog trenera Phila Jacksona. Svakome bih preporučio knjigu Billa Walsha, ‘Score Takes Care Of Itself’... Ta knjiga je za svakog tko se bavi upravljanjem ljudima. Tijekom karantene pročitao sam knjigu ‘Moj život i ragbi’ Eddieja Jonesa. Ona mi je bila veliko otkriće.
Zvuči kao potraga za Svetim gralom u sportskoj literaturi? – Poanta je u pronalaženju finesa. Moj fokus je analizirati kako uspješni ljudi reagiraju na pritisak. Svi mi trebamo pravu inspiraciju. U knjigama mogu pronaći stvari koje zaista mogu utjecati na moj život. To je potraga za onim da uvijek želiš biti bolji. Kada radiš s ljudima, moraš biti u stanju dati im nešto novo. Inspiracija ponekad leži u nekom filmu, slučajnom razgovoru, pjesmi... Važno je imati glad za takvim stvarima. To je poveznica svih uspješnih ljudi. Svojim igračima često citirate poznate sportaše i trenere.
– Odakle vam ta informacija? Moram razgovarati s dečkima da vidim odakle je to procurilo – smije se Valdas:
– Najvažnije je da shvate kontekst. Pokušavam pojačati dojam nekih svojih izjava citirajući te vrhunske sportaše. Svrha je galvanizirati ih i povezati kao momčad na nekoj drukčijoj, spiritualnoj razini. Samo tako možemo postati bolja momčad.
Čitao je i autobiografiju Zlatana Ibrahimovića. Bi li u momčadi volio imati igrača takvih karakternih osobina?
– Svakako. Volim ljude snažnog karaktera.
S njim bi možda bilo teško upravljati na konvencionalan način? – Mislim da ne bi. Danas trener mora imati pravi mentalni pristup. Volio bih imati Zlatana u momčadi. Takav igrač test je za svakog trenera, njega ne možete prevariti, morate biti svoji i iskreni. Takvi igrači zahtijevaju određene standarde, ako ih nemate, ne možete biti na vrhunskoj razini u trenerskom smislu. Ako imate momčad koja ne reagira i ne artikulira svoje stavove, onda stagnirate, odnosno nazadujete kao trener. Morate izići iz zone komfora.
Dambrauskas je nogomet počeo igrati sa 17 godina...
– Kao klinac nisam imao mogućnost trenirati nogomet. Dolazim iz mjesta sa samo pet tisuća stanovnika, imali smo atletiku, šah i
košarku. U mom mjestu imali smo seniorsku momčad koja se natjecala u trećoj litavskoj ligi. Igrao sam za njih do 25. godine kada sam otišao u Englesku. Znao sam da nikada ne bih mogao postati ozbiljan igrač. No, već s 13 godina znao sam da želim postati trener.
U vrijeme izolacije najčešći ritual bilo mu je čitanje u parku uz kavicu s benzinske stanice, ali i trčanje. Gotovo svakodnevno istrčavao je po dvadesetak kilometara.
– Trčao sam oko Gorice, do Zračne luke, prema Zagrebu i nazad... Imam ja iskustva i s polumaratonima. Istrčao sam nekoliko službenih maratona. Maraton mi je još prevelik izazov, nisam siguran želim li se upustiti u takvo što. Kaže da mu je treniranje uma čitanjem olakšalo izolaciju tijekom koje uživo nije razgovarao ni s kim.
– Mogu dugo biti sam. Baš sam razmišljao o tim ekstremnim situacijama na koje me podsjetila knjiga ‘Papillon’ Henrija Charrierea. Govori o čovjeku koji dvije godine provede u zatvorskoj samici. Razmišljao sam kako bih se ja ponio u takvoj situaciji. Nije bilo lako mjesec dana ni uz mobitel, televizor i internet...
A koji su vam trenerski uzori?
– Ako deset ljudi pitate o najboljim trenerima današnjice, šest ili sedam će vam kazati da je to Jürgen Klopp, a dva ili tri će istaknuti Pepa Guardiolu. Jedan će spomenuti Ancelottija, Mourinha ili Pochettina... Ja sam u stalnoj potrazi za različitim idejama. Jedna od najvažnijih stvari za trenera je razumijevanje smjera u kojem će nogomet ići u budućnosti. Ako govorimo o uzorima, onda bih istaknuo Phila Jacksona. Njegov pristup najviše mi se sviđa. Taktičko razumijevanje, tehnika ili podučavanje nisu najvažnije stvari u nogometu. Svi treneri u Prvoj i Drugoj HNL posjeduju određeno znanje, svi razumiju taktiku, imaju omiljene taktičke postavke... No to nije moguće uspostaviti ako prethodno ne uspostavite odnos s momčadi.
Tu dolazimo do one premise po kojoj je karakter jedna od najvažnijih vrlina koje igrač mora imati.
– Naravno, to je prvo što tražim kod igrača. Phil Jackson, najuspješniji trener u košarkaškoj povijesti, tražio je spiritualne izvore energije u budizmu i principima američkih Indijanaca, to je prenosio na momčad. Naravno, imao je velike igrače poput Jordana, Pippena ili Kukoča...
Gledali ste Jordanov ‘Posljednji ples’?
– Naravno. No tu za mene nije bilo previše novoga jer sam pročitao sve knjige o toj generaciji i projektu Chicago Bullsa. Odrastao sam uz ta finala protiv Utah Jazza. Mogu vam satima pričati o tim utakmicama. Već odavno imam set DVD-a s utakmicama Michaela Jordana. On je kazao da će ostati u Bullsima ako Jackson ostane, to dovoljno govori koliko su mu se igrači divili i bili mu lojalni. Neki treneri su dobri, ali nisu u stanju pobjeđivati, drugi su kompetitivni, ali ne uspijevaju uspostaviti tu vezu s momčadi... To je smjer kojim želim ići. Jer, ta veza s klubom, odnosno igračima, osnovna je polazišna točka. Ako nemaš top-momčad ili najbolje igrače, samo zajednički duh može te dovesti do rezultata. Ništa nećeš postići ako momčad nije na prvom mjestu. Naravno, trener mora biti dio te postavke.
Cilj je sanjati o nemogućem
Bit će jako teško tu filozofiju primijeniti u Gorici?
– Prije svega, jer je teško na okupu održati momčad i najbolje igrače. Naš glavni cilj je da momčad raste, da izbori Europu, da sanjamo o nemogućem... Želimo poslati poruku da je sve moguće ako radite naporno i ako ste ujedinjeni. Možda ne možemo uzeti naslov Dinamu, no možda bismo mogli osvojiti neki drugi trofej. U zadnjih 20 utakmica imamo isti broj bodova kao Hajduk ili Rijeka. To znači da se Gorica ravnopravno može boriti s tim momčadima. Jer, ako ste šesti, morate gledati kako pomaknuti granice. Moramo graditi taj imidž i u perspektivi.
Dakle, u sljedeće tri – četiri sezone Gorica će igrati Europu?
– Zaista vjerujem u to. Ne znam hoću li ostati tako dugo, ali pokušat ćemo sljedeće sezone.
A ako ne uspijete u tom projektu? – Što je neuspjeh? To je ono kada ne pokušate. Ako date sve od sebe, a protivnici budu bolji, onda je to pošteno. To nije neuspjeh. Iz poraza se može samo naučiti. Neuspjeh je ako razmišljate da nikada nećete doseći određenu razinu, da nema šanse protiv Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka - zaključio je.
Sretno!