Velikan hrvatskog nogometa, pedesetogodišnji Zadranin Dado Pršo, jedan od najomiljenijih nogometaša koji je ikada igrao za vatrene – zbog svoje srčanosti, požrtvovnosti i golgeterskoga majstorstva – prvi put sudjeluje u Večernjakovoj anketi za izbor Nogometaša godine. U njoj je i sam bio trostruki laureat, 2003., 2004. i 2005. godine, tada kao predvodnik nacionalne momčadi, koja u to vrijeme na žalost, unatoč svome potencijalu (Pletikosa, braća Kovač, Šimić, Šimunić, Tudor, Olić, Klasnić, Pršo...), spletom raznih okolnosti na dva velika natjecanja zaredom nije uspjela proći grupnu fazu. Dado Pršo bio je prvi hrvatski nogometaš nakon Davora Šukera koji je tri puta zaredom osvajao ovu prestižnu individualnu nagradu.
Dado je u ovoj sezoni pomoćni trener posrnuloga francuskoga nogometnoga diva Bordeauxa, danas četvrtoligaša, u kojem, kako kaže, uživa u svakodnevnom dodiru s terenom, treninzima, utakmicama...
S Dadom Pršom razgovarali smo telefonski, u vrijeme blagdana. U ovom ekskluzivnom intervjuu govori o svojem doživljaju trenerskoga posla u klubu, o hrvatskim reprezentativcima koji su obilježili proteklu godinu, o dojmovima o SuperSport HNL-u – u kojemu nema svoga favorita – te na kraju i o izborniku Zlatku Daliću.
Kako je došlo do vašega angažmana u Bordeauxu, pitali smo na početku razgovora Dadu Pršu.
– Završio sam u Bordeauxu tako što je sportski direktor John Williams kontaktirao trenera Brunu Irlesa i mene. Bruno i ja prijatelji smo trideset godina, igrali smo zajedno u Monacu, radili smo zajedno u Pauu, gdje god je radio, uvijek sam bio uz njega. Sad je došla prilika da ponovno budemo zajedno. Do tada sam bio u Senegalu, živio sam tamo šest-sedam mjeseci godišnje, tamo smo predsjednik francuskog drugoligaša Paua i ja imali klub, skupa smo ga financirali. Posao pomoćnog trenera u Bordeauxu zaista me zadovoljava: blizu sam terena, imam onu emociju prema klubu, prema dečkima s kojima radim, pa kada oni zabiju gol, veselim se kao da sam ga ja zabio. Imam odličan odnos s igračima, stvarno uživam i volio bih da se klub digne. Ako uđemo u treću ligu, vjerujem da će se sve okrenuti na pozitivu – kazao nam je na početku Dado Pršo.
Okrenuli smo se odabiru deset najboljih hrvatskih nogometnih pojedinaca u 2024. godini. Dado tu oko najboljega nije imao dvojbe.
– Oko Modrića nema puno priče, on je naš Messi! – kaže Pršo.
Sjećate li se vašega susreta na proglašenju 2004. godine, kada ste drugi put postali Večernjakov laureat, a Luka proglašen nadom godine?
– Kako se ne bih sjećao! A sjećam se dobro i Luke sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj. Tada sam na treninzima reprezentacije – kada je Luka bio 21-godišnjak – vidio da će biti veliki igrač. Svjetska klasa! Cijelo to vrijeme govorio sam to nekim svojim suigračima iz Monaca i Rangersa, jer oni ga nisu znali tada dok je još bio u Dinamu. Nastavio sam to govoriti i kada je Luka otišao u Tottenham, a ti moji prijatelji i dalje su bili skeptični. A, eto, na kraju su mi morali priznati: "Bio si u pravu, prevarili smo se." To je bilo još i prije negoli je otišao u Real Madrid. Kod malo kojeg igrača možeš vidjeti takvu kvalitetu. I da, zaista sam kod Modrića, igrajući protiv njega na treningu, vidio neke stvari koje sam vidio još samo kod Messija; na primjer, nevjerojatnu moć igrača kada ima loptu. A bio je još dijete – prisjeća se Dado.
Skačemo malo po Dadinu poretku i dolazimo do Dinamova dragulja Martina Baturine, kojega često uspoređuju s Modrićem. Je li to pretežak teret za tako mladoga igrača?
– Nemaju njih dvojica iste kvalitete, ali Martin je još mlad i može napraviti dobar iskorak.
Joškova kvaliteta je nemoguća
Odlaskom u jači klub? Bi li to sada bilo najbolje za Martina?
– Da, premda se u Dinamu isto dobro radi, to moram naglasiti. Ali, kada mlad igrač ode u veći klub, tada se nadmeće i s većim igračima, pa i nogomet će biti jači nego u hrvatskoj ligi, s više dinamike, više trke... A toga možda malo nedostaje u hrvatskoj ligi. Martin je već pokazao dosta u Ligi prvaka, no viša razina i u njoj, i u nacionalnom prvenstvu, i u reprezentaciji ostvarit će se igranjem za veći klub.
Što vidite u Jošku Gvardiolu?
– Njegova kvaliteta je nemoguća! I defenzivno, i ofenzivno – to je to! Kada ga gledam kako zrelo igra, imam dojam da mu je trideset godina. I ne utječe na njega to što je još dijete, a istodobno velika zvijezda i zvijer od igrača. Dečko je u svakom smislu vrhunski i zaslužuje biti odmah do Luke.
Visoko ste pozicionirali Kovačića, igrača sa 108 nastupa za Hrvatsku, ali iza kojega je još jedna godina bez pogotka za reprezentaciju. Je li to karika koja nedostaje u Mateovu opusu?
– Za mene je Kovačić svjetski igrač, i već je to odavno. Katkad možda i nije dobio toliko šansi koliko je mogao i trebao, kao što je to bilo u Real Madridu. Iako, tu su već bili Kroos, Casemiro i Luka, koji su funkcionirali vrhunski, pa se Mateo možda u toj konkurenciji nije pronašao. Meni kod Kovačića ne smeta što nije zabio puno golova za reprezentaciju jer to od njega – od šestice ili od osmice – nisam ni očekivao. U mome poimanju nogometa je da golove zabijaju oni koji igraju naprijed, u napadu. A ostali ako zabiju, to je samo bonus. Kod Kovačića je najbitnije da kreira, da donese loptu, da razbija suparničke linije, što radi odlično, potom i da se ponovno za nju izbori. I tu je Mateo, u defenzivi, značajno napredovao, kao što se to dogodilo Luki kada je iz Tottenhama došao u Real Madrid. Taj je iskorak u konačnici Modrića doveo do Zlatne lopte.
Andrej Kramarić zauzeo je u vašemu izboru četvrto mjesto?
– To je igrač kojega sam uvijek obožavao jer me podsjeća na mene. Andrej zna sve s loptom: zna zabiti, zna dodati, zna igrati, kuži igru nevjerojatno. Tko god igra uz njega, zna da će se naigrati, pa i da će zabijati. U jednoj rečenici: Kramarić zna igrati nogomet. Livaković? Njega poznajem osobno, znali smo se iz Zadra dok je još bio jako mlad, dok nije bio došao na ovu razinu. Trenirali su ga moji prijatelji i govorili su mi da je jako dobar. A on je to oduvijek potvrđivao.
Je li Ante Budimir sa svoje 33 godine najveće otkriće godine, s obzirom na impresivan broj pogodaka u španjolskoj Primeri?
– Možda je mogao i prije isplivati i doći do ove razine. Tako se i meni dogodilo, u nekim poznijim godinama. Ante ima kvalitetu, bori se, zna zabiti gol... Puno me podsjeća na Mandžukića i na Jelavića, ali i ja sam mu bio sličan po borbenosti, trci, upornosti. Budimir je tip igrača sličan nama trojici, onaj koji uvijek daje sve od sebe. On u reprezentaciji ulazi u igru i svaki put promijeni utakmicu. A to što je zabio toliko golova u malom klubu, zaista puno vrijedi. Zato zaslužuje biti među prvih deset.
Na kraju popisa stavili ste mlade igrače, očito ste u njima nešto prepoznali?
– Petra Sučića pratio sam i prije, za mene on i nije otkriće. Dokazao se u Ligi prvaka i u reprezentaciji. O Ivanoviću se lijepo govorilo dok je bio u Njemačkoj, naravno još više dok je bio u Rijeci. Uopće nisam iznenađen ovim što sada čini u Belgiji, i zbog toga mi je jako drago. Nije lako tako mladome igraču mijenjati klubove, države i mentalitete, i prilagođavati se: Njemačka, Hrvatska, pa sada Belgija. Ali Franjo ima taj karakter i zato u njemu vidim veliku budućnost. Ni on mi nije otkriće u ovoj godini jer otprije znam koliko vrijedi.
A nova hrvatska devetka Igor Matanović?
– Iako u klubu ne igra puno, u reprezentaciji je ostavio dobar dojam. Zato sam ga stavio na svoj popis. Mogao sam tu staviti i neke druge igrače, možda Luku Sučića, Marija Pašalića, Livaju..., koje također jako cijenim, no želio sam popis zaključiti mladima koji su se afirmirali u ovoj godini. To je "krema kreme" hrvatskog nogometa – naglašava Pršo.
Prije sam navijao za Zadar
Pratite hrvatsku ligu, to se može zaključiti iz vaših saznanja o njezinim protagonistima?
– Da, pratim hrvatsku ligu. U njoj nemam svoga favorita za titulu, niti sam ičiji navijač. Prije sam uvijek navijao za Zadar, a njega više nema u HNL-u. Kod Rijeke sam uočio kvalitetu da nema izraženoga pojedinca koji vuče momčad i radi razliku, nego to čini momčad. A što s tiče moga pogleda na cijelu ligu, priželjkujem samo da se igra dobar, pravi nogomet.
Na kraju, kako doživljavate planetarni uspjeh izbornika Zlatka Dalića, trenera koji je svoj uspon prema svjetskom vrhu započeo u hrvatskoj nogometnoj ligi?
– Prvo moram reći da zaista imamo sjajnu momčad, svjetske igrače, a onda naglasiti nešto što posjeduje Dalić, a što je jako, jako bitno i donosi uspjeh: to je ono što imaju, na primjer, Ancelotti i Zidane, a ne odnosi se na sposobnost taktičkoga vođenja momčadi, načina treniranja...
Neće Dalić naučiti Modrića kako kreirati, Gvardiola kako igrati obranu, Kramarića kako će zabijati golove..., nego kada dođeš na taj najviši nivo, onda je najvažnija ona sposobnost ljudskoga upravljanja grupom. On nije trener naglašenoga autoriteta kao što je Vahid Halilhodžić, nego tip trenera koji svojim ljudskim pristupom dobiva ono najbolje od igrača. Oni zato imaju toliko povjerenja u njega, i Dalić je po meni tu zaista naj, naj, naj. Fenomenalan! – zaključio je Dado Pršo.
Osobni karton
Dado Pršo rođen je 5. studenog 1974. godine u Zadru. Za hrvatsku reprezentaciju debitirao je tek s 28 godina i četiri mjeseca, u utakmici s Belgijom u Zagrebu 29. ožujka 2003. godine. S Hrvatskom je bio na Europskom prvenstvu u Portugalu 2004. i na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine. Ukupno ima 32 nastupa, postigao je devet pogodaka. Dado je nakon odlaska iz Pazinke igrao u malim francuskim klubovima Rouenu i Saint Raphaëlu, potom i u Ajacciu. Eksplodirao je u Monacu, s kojim je 2000. godine bio prvak Francuske, a 2004. i finalist Lige prvaka. U dresu Monaca u utakmici Lige prvaka protiv Deportiva postigao je četiri pogotka u pobjedi 8:3, na svoj 29. rođendan, 5. studenoga 2003. godine. Karijeru je 2007. godine okončao u Glasgow Rangersima, s kojima je 2005. bio prvak Škotske.
Pršin izbor
Luka Modrić (Real Madrid) 10
Joško Gvardiol (Manchester City) 9
Mateo Kovačić (Manchester City) 8
Andrej Kramarić (Hoffenheim) 7
Dominik Livaković (Fenerbahče) 6
Ante Budimir (Osasuna) 5
Martin Baturina (Dinamo) 4
Petar Sučić (Dinamo) 3
Igor Matanović (Eintracht) 2
Franjo Ivanović (Union St. Gilloise) 1
„Prije sam uvijek navijao za Zadar, a njega više nema u HNL-u.” Da ste ti i pok. Mate Šestan ostali u NK Bagatu bili bi prvaci.