Nakon 105 odigranih utakmica za našu nogometnu reprezentaciju Domagoj Vida tu je reprezentativnu karijeru zaključio. Donio je odluku i o tome izvijestio predsjednika HNS-a Marijana Kustića i izbornika Zlatka Dalića te onda javnosti dirljivim i opsežnim pismom objasnio razloge svog odlaska iz nacionalne vrste.
– Kada sam tog 23. svibnja 2010. godine pred svojom obitelji, prijateljima i mojim Slavoncima debitirao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, mislio sam da sam ostvario svoj nogometni san. Nešto više od 14 godina kasnije znam da je to bio samo početak najljepše priče u mojem nogometnom životu. I koliko god ove riječi bilo teško izreći, napisati ili sročiti jer se teško odvojiti od nečega što ti toliko znači, lakše je kada znam koliko sam bogatiji zbog svega što sam doživio. Čast je i da jednom u karijeri odjenete najljepši dres na svijetu i predstavljate svoju domovinu. A kada to učinite 105 puta, zaigrate na sedam velikih natjecanja i osvojite tri velike medalje s Hrvatskom, onda možete samo biti beskrajno zahvalni na takvoj privilegiji. Pobjede i uspjesi su ono što ostaje u knjigama, no u mojim uspomenama ostaje mnogo više. I svi teški trenutci jednako su vrijedni i važni jer osnažuju zajedništvo, karakter i međusobne odnose u ekipi. Navikli smo proteklih godina na veličanstvene uspjehe, no mi “senatori” prošli smo i razočaranja, promjene izbornika, poraze i teške kritike. Izašli smo iz toga jači, a uspjesi su bili tim slađi – napisao je Vida i nastavio:
– Uživao sam boriti se za Hrvatsku na terenu i počašćen sam što sam bio prvotimac one nezaboravne srebrne ekipe iz Rusije. No, s jednakim sam žarom proveo i proteklih nekoliko godina kada nisam toliko igrao jer sam naučio da smo za uspjeh bitni svi, od prvog do posljednjeg. Daj maksimum na treningu, podrži i digni suigrače, podvikni, utješi, zagrli, nasmij ekipu, povedi pjesmu – na puno se načina može pridonijeti uspjehu reprezentacije i ponosan sam što sam u ulozi dokapetana Hrvatske mogao i tako doprinijeti. Nakon 14 godina provedenih u ovoj obitelji, kako svima zahvaliti, a nekoga ne zaboraviti?
Vrijeme je za mlađe
Zahvalio je svim izbornicima, suigračima, svima koji su sudjelovali na bilo koji način u radu reprezentacije, predsjednicima saveza i pogotovu supruzi Ivani i sinu Davidu koji su bili bez njega za vrijeme reprezentativnih akcija.
– Znam da je vrijeme za mlađe snage, i znam da ih među starijima ima tko povesti u nove uspjehe. Od srca im želim da nastave stopama ove generacije koja je postigla više nego što sam tog 23. svibnja 2010. godine imao pravo sanjati. Zbog toga, koliko god rastanak bio težak, odlazim ponosan i sretan, a uostalom, kako kažu – jednom vatreni, zauvijek vatreni! – napisao je među ostalim Domagoj Vida.
Znamo da je mnogo onih koji će uz njega staviti riječ – bećar. No, Domagoj Vida prije svega je sjajan nogometaš koji je uz tu bogatu reprezentativnu karijeru ostvario i sjajne klupske uspjehe. Bio je dvaput prvak Hrvatske s Dinamom i osvojio kup, dvaput s kijevskim Dinamom slavio u Ukrajini dvostruke krune, s Bešiktašem je osvojio prvenstvo i kup Turske, a s aktualnim klubom AEK-om osvojio je prvenstvo i kup.
U svojoj je karijeri tako skupio i lijep broj klubova u kojima je igrao, osim spomenutih s kojima je osvajao trofeje, još je igrao u Osijeku, iz kojeg je krenuo u profesionalni nogomet, da bi karijeru nastavio u Bayer Leverkusenu, iz kojeg se preselio u Maksimir. Iza sebe ima više od 550 klupskih utakmica i još tih spomenutih 105 u dresu naše reprezentacije. I bit će toga još, ima ugovor s AEK-om još godinu dana s opcijom produženja, no više ga nećemo gledati na travnjaku u dresu naše reprezentacije.
Domagoj Vida je dečko iz Donjeg Miholjca, sin je Rudike Vide, nekadašnjeg napadača, otac ga je i odveo u Osijek, u Gradski vrt. No, nije to bilo lagodno vrijeme ni za Domagoja ni za njegovu obitelj. Jer, toliko mu je nedostajala obitelj da je znao bježati iz Osijeka, u kojem je dobio sobu.
– Ustanemo ujutro, odvezem ga u Osijek, odem raditi, a on u 9 sati već kod kuće u Miholjcu. Sjeo na bus i zdimio kući! Trebalo mu je dvije godine da se adaptira. Nisu mu bili teški treninzi, nego mu je bilo teško odvojiti se od nas, od obitelji, mame, brata. Mi smo jako vezani. Drž – ne daj, galami, razgovaraj, uvjeravaj. Na kraju je shvatio da mora ostati u Osijeku jer ga ne možemo više vozati – pričao je Rudika Vida o Domagojevim nogometnim počecima.
No, vratimo se na to što ga zovu bećarom. I kao klinac je bio mangup, nekoliko su puta roditelji morali zbog njega u školu jer je radio nekakve nepodopštine, nisu to bili veliki incidenti, ali volio je svašta izvoditi. Uostalom, radio ih je i kad je već bio u Osijeku, na toj sobi koju je dobio izbušio je rupu da bi vidio tko mu kuca na vrata jer su ga u klubu stalno kontrolirali. Nakon tog cirkusa s bušilicom izbacili su ga pa su mu roditelji šest mjeseci plaćali stan u Osijeku dok ga klub nije vratio u sobu.
Farmom pomogao prijateljima
Danas to vjerojatno izgleda smiješno i njegovim roditeljima, no tada sigurno nije bilo smiješno, sami su rekli da im je pojeo puno živaca. U Dinamu ga pamte po sjajnim stvarima, došao je iz Leverkusena za 1,3 milijuna eura, a sve je ispatio pogotkom Ludogorecu u 98. minuti kojim su plavi ušli u Ligu prvaka. Na kraju su ga plavi i dobro prodali u kijevski Dinamo za pet milijuna eura. Odigrao je 68 utakmica za maksimirski klub, ali zanimljivo je da ga se javnost, osim tog pogotka Bugarima, sjeća po jednoj utakmici koju nije odigrao.
Naime, plavi su krenuli na put u Poreč na kup utakmicu i Vidi se učinilo baš zgodno da u klupskom autobusu otvori pivo. Tadašnji trener Ante Čačić naredio je vozaču da zaustavi autobus i izbacio je Vidu usred Zagreba iz autobusa. Bilo je to najskuplje pivo koje je ikad vidio, klub ga je zbog toga kaznio sa stotinu tisuća eura. I sam se Vida znao zezati, pa je tako rekao da bi na pusti otok poveo suprugu, loptu i – pivo. A pivom je dvaput zalio i izbornika Zlatka Dalića, prvo nakon remija s Grčkom kad je Hrvatska izborila odlazak na Svjetsko prvenstvo, a ponovio je to i na SP-u u Rusiji. Navodno je u Kijevu uhvaćen ozbiljno alkoholiziran za upravljačem automobila...
No to su sve zgodne crtice iz Vidina života. On je prije svega odličan igrač, stoper koji je i za Hrvatsku zabijao važne pogotke. Vjerojatno nije nepoznato da je s tri svoja prijatelja iz Donjeg Miholjca pokrenuo uzgoj crnih slavonskih svinja. Nije želio otvoriti kafić ili restoran, razmišljali su što bi radili i pale su im na pamet svinje. Vida prvo u to nije mogao povjerovati, mislio je da se dečki šale, ali onda je zaključio da možda treba pokušati i od 2014. godine krenuo je taj posao, izgradio je krasnu farmu. On je to financirao, 90 posto uloženoga stiglo je od njega, posao se znatno proširio i na stoku, pa i ratarstvo jer sve te životinje trebaju i jesti, a u jednom trenutku bilo je tamo 1500 svinja.
Tako je bećar pomogao prijateljima, koji sad imaju ozbiljan posao, a pomogao je i svom kraju, sad ima i više zaposlenih jer je to postao veliki pogon koji treba opsluživati. Pokazao je veliko srce jer sigurno nije uložio novac da bi zaradio s obzirom na to da je u karijeri već tada puno uprihodio od svoje primarne djelatnosti, od nogometa. No, najvažnije je da je pokazao kakvo srce ima i odlučio pomoći prijateljima iz djetinjstva. Vjerojatno su i oni sudjelovali u Vidinim školskim nepodopštinama i ostali su povezani sve do danas.
Zacijelo će to ostati i kad se Vida jednog dana oprosti od klupskog nogometa, a do tada ćemo još pratiti njegove partije u grčkom AEK-u. A za sve što je napravio u reprezentaciji možemo mu svi samo zahvaliti i s ponosom se sjećati njegovih partija u nacionalnom dresu.
>> Ovo su supruge i partnerice naših reprezentativaca: Predivne dame najvjernija su im podrška s tribina
