HRVATI U DAVISOVU KUPU I u godinama nakon II. svjetskog rata naši tenisači postizali su dobre rezultate

Velika pariška pobjeda

spo-iver-txt.jpg
import
24.11.2005.
u 17:27

Drugi svjetski rat prekinuo je natjecanja u Davisovu kupu i na Grand Slam turnirima. Nakon odlaska Kukuljevića, Franjo Punčec ratnih se godina nije bavio tenisom (vodio je parfumeriju u Čakovcu), a Palada i Mitić nastupali su za hrvatsku reprezentaciju i trenirali u Zagrebu. Ponovo su se svi okupili 1946., nakon pobjede u Pragu protiv Čeha naši su se mušketiri našli u polufinalu Europske zone Davisova kupa. Suparnici su im bili Francuzi, i to na središnjem terenu Roland Garrosa.

Momčad domaćina predvodili su pobjednik Roland Garrosa Marcel Bernard te pobjednik Wimbledona Yvon Petra. Poveli su Francuzi nakon prvog dana s 2:0 (dvije pobjede u pet setova), sve se činilo gotovim, no slijedio je veliki preokret. Nakon pobjede našeg para (ponovo pet setova), Mitić je posljednji dan (pet setova!) svladao Bernarda, da bi Punčec (a kako drugačije) protiv Petre izborio veliku pobjedu i četvrti ulazak u finale Europske zone.

U završnici su naši gostovali u Švedskoj i tamo izgubili (3:2) susret u kojem nije igrao Punčec (trovanje hranom) i u kojem su vodili s 2:0 i imali tri meč-lopte za pobjedu. Punčec odlazi u emigraciju 1947. godine, a Palada i Mitić te godine još jednom dolaze do finala Europske zone, no na ispunjenoj Šalati (7000 gledatelja) Česi su ih pobijedili s 4:0. Bio je to praktički kraj jedne velike generacije hrvatskog tenisa. Nekoliko godina kasnije u emigraciju odlazi i Mitić, pa sve ostaje na Paladi koji je igrao za reprezentaciju sve do 44. godine (1956.).

Nakon toga slijedi dulja reprezentativna suša u Davisovu kupu, makar se potkraj pedesetih javlja nova zvijezda - Zagrepčanin Boro Jovanović, nekoliko godina kasnije i Splićanin Nikola Pilić, u drugoj polovici šezdesetih i Željko Franulović, još jedan veliki tenisač sa splitskih Firula. Postigli su velike uspjehe pojedinačno, bili su u svjetskom vrhu, no nisu ostavili veći trag u Davisovu kupu.

- Bila je to posebna situacija, sjedište Saveza bilo je u Beogradu, vodili su ga generali, koji nisu imali pojma o tenisu. Nisu se brinuli za nas, samo bi nam nekoliko dana prije nastupa naredili da igramo. Iskreno, nerado smo tada igrali u Davisovu kupu, naši su nastupi bili određivani prisilom. Željeli smo što prije izgubiti i imati što manje veze s time. Zato su izostali i rezultati - objašnjava danas Boro Jovanović.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije