Kad u finalu s Cibonom zadarski Višnjik nije pun do vrha već nekih 70 posto, tj. kad ni zadarske navijače više ne zanima košarka, to je siguran znak da se košarkaška sezona previše odužila i da je igranje "od nemila do nedraga" dovelo do toga da interes za sport pod obručima splasne i tamo gdje ga je bilo. Što nije zbog nezanimljivosti košarke.
Da bi osvojili prvenstvo i izbjegli petu, odlučujuću utakmicu u Zagrebu (u kojoj protiv Zadra nije siguran pobjednik ni ona Cibona s Draženom koja je 1986. bila prvak Europe), "vukovima" je pomogla sreća u zadnjim sekundama utakmice i činjenica da se Andrićev promašaj odbio Prkačinu u ruke (to što Prkačin jest bio na pravom mjestu da taj odbijanac pospremi, manje je stvar sreće, a više umijeća).
Andersonova lopta preko pola terena tri sekunde prije kraja bila je čisti "Hail Mary pass", očajničko dodavanje bez mnogo izgleda za uspjeh.
Hail Mary pass
Takva dodavanja se zovu "Zdravomarijo" po riječima Rogera Staubacha iz Dallas Cowboysa, kojima je njegovo takvo dodavanje za touchdown Drewa Pearsona u zadnjoj minuti donijelo neočekivanu pobjedu u polufinalu protiv Minnesota Vikingsa 1975. Katolički vjernik Staubach je izjavio da mu je, dok je bacao loptu, kroz glavu prošla molitva "Zdravo Marijo milosti puna…" te se taj izraz iz američkog nogometa proširio i na druge sportove.
No, to što dva naša najbolja košarkaška kluba u finalu u kojem se utakmica odlučuje u zadnjim sekundama nisu mogla ispuniti ni dvoranu u gradu poznatom baš po fanatičnim ljubiteljima košarke govori da nešto ne štima. Ili su nam dvorane prevelike ili košarka premala, ili i jedno i drugo. Ovo treće bilo bi najbliže istini.
Košarkaška reprezentacija Zadra
Za razumno ocjenjivanje situacije treba se maknuti dalje od stereotipa. Nije ni Zadar baš takav "grad košarke" kako u njemu vole reći; da je zbilja tako, ne bi dvorana na Višnjiku zjapila više nego poluprazna u finalu Kupa, nazvanog po legendi čije ime i ta dvorana nosi, samo zato što u toj utakmici nije bilo KK Zadar. Jazine jesu bile premale, ali Višnjik tek treba napuniti. Zadarska ljubav prema profesionalnoj košarci ipak je uglavnom ograničena na njihov klub, i eventualno Borik-Puntamiku; fanatično navijanje posljedica je činjenice da KK Zadar oni shvaćaju manje kao klub, a više kao "košarkašku reprezentaciju Zadra" i ponašaju se i razmišljaju u skladu s time.
No, u Zagrebu bi i s takvim stavom bili sretni, jer bi im punio dvoranu više od sadašnje situacije. Ako ne računamo druge manifestacije poput koncerata, KC Dražen Petrović je s ovolikim zanimanjem za Cibonu toliko prekapacitiran da se nameće pitanje zašto bi KK Zagreb gradio svoju novu dvoranu, za koju se u ovoj situaciji sigurno nema novca, kad može s Cibonom podijeliti njenu. Ako u Beogradu Partizan i Crvena zvezda mogu već godinama (otkad su potrebe crno-bijelih prerasle Halu sportova na Novom Beogradu) uredno dijeliti halu Pionir, a Arenom se poslužiti za velike susrete, zašto se i u Zagrebu ne bi našlo jedno takvo rješenje?
Megalomanija
U megalomanske dvorane za SP u rukometu ulagano je s kratkovidnošću tipičnom za naše političare, koji su razmišljali samo o jednoj atraktivnoj manifestaciji, a ne o tome da dvorane čak i prazne treba održavati, što košta novaca i novaca, i da je jedini način da one budu isplative neki sportski klub koji će redovito privlačiti gledatelje do barem polovice popunjenosti. Tu su i naravno koncerti Lepe Brene, ali to je već neka druga tema.
Koliko-toliko Zadrana još će i dolaziti u Višnjik da ga barem napola popune, ako nisu u pitanju baš susreti sa slavnim protivnicima iz Sutinskih Vrela ili Slavonskog Broda, dok ni Zadar ili Partizan više nisu dovoljni da se za upola manji zagrebački "hram košarke" traži karta više. Jedino Euroliga još može izazvati kakvo-takvo zanimanje, a domaći i regionalni susreti polako tonu do razine, da prostite na izrazu, Prve HNL.
Mala košarka
Jedan od razloga za to je i "mala košarka" – igra pod obručima se u Hrvata svela na četiri imena: Zadar, Zagreb, Cibonu i Split. Oni još i mogu nešto zanimljivo odigrati, dok ne samo da manjka drugih prvoligaša, nego u našoj košarci nema (i to se da i osjetiti) ni drugoligaša; na sceni su samo trećeligaši koji možda gaje ambicije da se uzdignu na makar drugoligašku razinu, ali nikako da ih i ostvare. Sudjelovanje u regionalnoj ligi postalo je razvođe koje dijeli ozbiljnu košarku od neozbiljne. U domaćem prvenstvu, pobjede naših "prvoligaša" nad regionalnim ligašima bi u zadnjih nekoliko sezona mogao na prste jedne ruke prebrojati onaj poslovični radnik s pilane.
A regionalna liga je koliko spas toliko i kočnica u razvoju hrvatskih košarkaša. Bi li bez nje npr. Roko Ukić, koji sad igra u NBA, ili Marko Tomas koji je u Real Madridu, doživio sudbinu Josipa Sesara kojeg je silni talent samo odveo tamo odakle je i krenuo, ili nekog drugog od naših nerealiziranih talenata, pitanje je za raspravu. No, činjenica je da je Sesar od izbora na draftu spao na BH-ligaša Zrinjski, a u njegovim formativnim godinama (u KK Zagreb) igralo se samo hrvatsko prvenstvo.
Što s talentiranima?
No, teško je iz juniora napraviti iskorak u seniore, a situacija je problematična naročito danas kad su transferi toliko 'podivljali' da nema strogo ograničenog prijelaznog roka, i igrači samo što na poluvremenu ne mijenjaju klub.
U nekadašnjem sustavu čvrstih ugovora i ograničenih odlazaka u inozemstvo, klubu se isplatilo ulagati u građenje igrača koji će im barem nekoliko sezona uspješno popunjavati roster. Danas klub može uložiti mnogo napora u mladi talent samo da bi im ga netko imućniji, naš ili strani klub, pokupio ispred nosa, često zbog odsustva čvrstog ugovora i bez odgovarajuće nadoknade. S relativno jeftinim strancima s kojima je lakše jednokratno pokrpati momčad, splasnuo je žar i urušio se uhodani sustav koji je izbacivao talente i razvijao ih do kraja, te svaki talentirani igrač koji ostvari dobru karijeru to čini "plivajući uzvodno" umjesto da to postiže uklapanjem u razrađeni sustav.
Jedan od najboljih načina da se mladi talent razradi posudba je u nižerazredni klub, ali je s nestankom drugoligaša kod nas nestala ona razina koja bi značila stvarno kaljenje u dovoljno teškim utakmicama. Da je prelazak iz prve H(a)KL na regionalnu razinu logičan sljedeći korak, a ne preskakanje dvije stepenice odjednom, ne bi se Cedevita i pored svih ambicija i nemalih ulaganja toliko mučila i promašivala taj željeni cilj.
Nonšalancija i sponzori
Sa strukturom naslijeđenom iz bivših sustava teško je u današnjem post-bosmanskom vremenu praviti igrače i ostvarivati rezultate. Profesionalna košarka je vrlo zahtjevna, i s organizacijske i sa sportske strane, i samo zbilja profesionalni pristup može donijeti rezultate. U situaciji u kojoj ni igrači u nekadašnjim divovima nisu sigurni u redovitu isplatu primanja, a uprave klubova se oslanjaju na stare "ja tebi - ti meni" veze i dopuštaju si nezamislivu nonšalantnost u nalaženju sponzora, teško je napredovati.
Pješačenje od 30 sekundi
Kad uprava Cibone dopusti da im se Konzum reklamira na dresovima najizravnijeg konkurenta, a od uprave Cibone do sjedišta Konzuma može se pješice doći za 30 sekundi, i kad dva "ozbiljna kluba" u istom rangu natjecanja nose naziv istog sponzora (Zagreb CO i Split CO), jasno je koliko je kod nas profesionalizam još u povojima.
Sa zbilja profesionalnim pristupom profesionalnom sportu, stvari bi mogle krenuti na bolje. Definirana vlasnička struktura može omogućiti onima koji zbilja žele ulagati u košarku da to ostvare na najbolji način. Da je do kraja provedena profesionalizacija Splita, bi li Emil Tedeschi uporno pokušavao od nekadašnjeg amaterskog kluba napraviti konkurentnu momčad, umjesto da ta nemala sredstva uloži u klub s bogatom tradicijom i slavnom prošlošću? Ako se nekadašnja Jugoplastika u vrijeme najveće slave zvala po opskurnoj marki talijanskog jeansa, zašto se ne bi zvala i po domaćem vitaminskom napitku? (U utopijski idealnoj situaciji može se zamisliti i spajanje ta dva kluba, s juniorima koji igraju u Sutinskim Vrelima i seniorima koji su u velikoj dvorani u Splitu konkurentni u Europi.)
Nažalost, zasad još imamo situaciju s manje-više zacementiranim uskim krugom poluprofesionalnih klubova (nijedan klub nije potpuno profesionalan dok god plaće kasne) koji izigravaju nekakve veličine u Hrvatskoj i regiji, a da bi im djela dostigla ono što za su na riječima spremni, i da bi oni npr. donijeli Hrvatskoj prvi međunarodni klupski naslov nakon osamostaljenja, i prije svega učinili ono zbog čega postoje – napunili dvorane u kojima igraju – potrebno je još nekoliko koraka. Jedan od njih mogao bi biti najavljeno pokretanje regionalne druge lige, u kojem bi se nekadašnji regionalni ligaši poput Kvarnera i Šibenika mogli u utakmicama s Heliosom, tuzlanskom Slobodom ili čačanskim Borcem prekaliti do pravih drugoligaša. To bi omogućilo i manji broj NLB-ligaša, jaču konkurenciju i kraću sezonu na kraju koje najveći fanatici ne bi izgubili interes za košarku, te jasniji (čisto sportski) kriterij ulaska u prvu regionalnu ligu od mutnog biznisa s pozivnicama.
Još kad bi tu "koncentraciju kvalitete" (koja bi možda opet privukla i npr, Maccabi) popratio i logičan potez da se domaća prvenstva igraju na početku sezone, a da nakon njih nastupi regionalna liga, stvari bi počele polako sjedati na svoje mjesto. Utopijski? Da, ali domaći ljubitelji košarke odavno su utopisti, jer im je malo što drugo preostalo…
