– Na našim utakmicama znalo se nagurati i do 7000 ljudi jer tada su i tribine bile veće. A kad smo igrali protiv najvećih rivala - Jesenica, Olimpije, Zvezde i Partizana, na blagajnama ispod Schlosserovih stuba znao je biti red dugačak 100 metara – nostalgično su se prisjetili Ivo Rataj, Boris Renaud i Bruno Zajec.
Od 1962. do 1967. medvjedi su redovito bili druga jugoslavenska momčad, odmah iza nenadmašnih Jesenica.
– Čak smo i njih znali dobiti iako su oni jedini bili profesionalci. Jednom smo ih na Šalati iznenadili sa 4:2, no onda smo kod njih stradali 28:0 - prisjetio se Zajec, koji i danas s, kako on to kaže, “66 kvrga” i dalje rekreativno igra hokej.
Najžešće utakmice bile su ipak one protiv srbijanskih klubova Partizana, Crvene zvezde i OFK Beograda.
– Kada smo igrali s njima, znali smo se svi međusobno potući na ledu. Šake su stalno radile, tu nije bilo milosti. Jednom smo dobili velike batine čak i nakon utakmice sa Crvenom zvezdom. Dok smo išli prema svlačionici, zvezdašima su se pridružili i igrači OFK Beograda, te nas zajedničkim tukli – opisuju bivši medvjedi.
Hokej šezdesetih dosta se razlikovao od današnjeg.
- Igra je bila dosta sporija, ponajviše zbog toga jer smo na sebi imali opremu tešku 15-16 kilograma. Također, nije bilo obvezno nošenje kacige, a budući da se igralo grublje, bilo je i više ozljeda nego danas - objasnio je Rataj.
Koliko je ta generacija Medveščaka bila kvalitetna, potvrđuje da su trojica igrača - Miroslav Gojanović (otac današnjeg predsjednika Damira), Renaud i Rataj čak imali ponude NHL-klubova.
- Miroslav je čak i zadovoljio na probi, ali nostalgija je prevladala pa se vratio u Zagreb – kaže Zajec.
Renaud je kasnije igrao u nizozemskoj ligi, Rataj u njemačkom Manhaimu, dok je Gojanović nosio dres Olimpije.
Atmosfera na tribinama i šezdesetih je bila “vesela” poput ove današnje.
– Tome je uvijek pridonijelo dobro kuhano vino i rakija. A u pauzama između trećina navijači su se grijali grudanjem s jedne na drugu stranu tribina - prisjetili su se dečki.
Igrači Medveščaka tada su bili jako popularni, građani su ih prepoznavali na ulici.
– Neki su to znali iskoristiti kod ljepšeg spola - prisjetio se Zajec.
Dečki iz prve generacije Medveščaka danas uživaju u utakmicama EBEL-a u Zagrebu.
– Da nam je prije godinu-dvije netko rekao da će u Zagrebu nastati ovakva euforija za hokejom, rekli bi mu da je luđak. Uživamo u utakmicama, a kada čujemo onakvo navijanje, poteknu nam i suze - zaključili su Rataj, Renaud i Zajec.
Euforiju treba iskoristiti za napredak našeg hokeja
Kao malu zamjerku današnjoj momčadi Medveščaka neki ističu što je prepuna stranih igrača, a samo sa 2-3 hrvatska igrača.
– Bez Amerikanaca, Kanađana, Slovenaca se ne može jer trenutačna situacija u našem hokeju je takva da nemamo previše kvalitetnih igrača. No zato ovu euforiju treba iskoristiti, možda i dovesti nekoliko stranih trenera koji bi za nekoliko godina stvorili dobre hrvatske igrače – slažu se Rataj, Renaud i Zajec te dodaju:
– Ovi naši stranci su fenomenalni, nitko od njih nije “folirant”, uvijek daju 100 posto i navijači su to prepoznali.
Igrali za sitnu lovu i bonove za hranu
Najveće zvijezde današnje momčadi Medveščaka zarađuju do 60.000 eura po sezoni. A u vrijeme šezdesetih igralo se za “kikiriki”.
– Dobivali smo neku sitnu lovu i bonove za samoposlugu. A mi koji smo došli izvan Zagreba od kluba smo imali osiguran i smještaj. No mi smo time bili jako zadovoljni, pogotovo jer su to bili tek počeci ozbiljnog hokeja u Zagrebu – prisjetio se Boris Renaud.
