Osvanija jutros lipi blagi dan i narod se razvedrija i razveselija. Nikor nije nervožast i jidan, svak svakog trata a bufeti puni, kafane pune. Judi vadidu pineze, svak svakoga časti. Ča ćeš izist? Ča ćeš popit? Nima ni klasne ni nacionalne netrpeljivosti. Svi smo za jedan šćap i svi smo pod žutom zastavom.”
Tim je riječima splitski novinarski doajen Miljenko Smoje na stranicama Slobodne Dalmacije započeo svoj “Specijalni komentar Maloga Marinka”, dan nakon što su košarkaši Jugoplastike 6. travnja 1989. postali prvaci Europe.
Epi: Dotukao nas je Kukoč
A za to golemo zadovoljstvo žuti su, na münchenskom Final Fouru, morali pobijediti dva europska diva i višestruko skuplje suparnike.
Najprije je, u polufinalu, pobijeđena velika Barcelona (89:77), i to najviše zahvaljujući Kukoču (24 koša), Ivanoviću (19 koševa) te Rađi (18 koševa). Nakon te utakmica Barcelonin najbolji igrač, slavni Juan Antonio San Epifanio, priznao je :
– Mi nismo imali izgleda protiv njihove obrane. Izgledalo je kao da udaramo o zid. A za njihova dva mlada igrača, Kukoča i Rađu, nismo imali rješenja u obrani. Posebno nas je ubijao i na kraju i ubio Kukoč. Makabi možda jest favorit u finalu, no zapamtite ime Jugoplastika.
Da je Epi dobro znao što govori vidjelo se i u finalnoj utakmici u kojoj su Splićani nadigrali skupo plaćeni Makabi (75:69) u čijem su sastavu neutralizirali njihove Amerikance Mageeja (10 koševa) i Barlowa (10 koševa). Legendarni Doron Jamchy jest zabio 28 koševa no to protiv kompaktne momčadi jugoprvaka (Rađa 22, Kukoč 18, Ivanović 12, Sobin 9, Sretenović 9...) nije bilo dovoljno.
Pitali su tko je taj Maljković?
Štoviše, kad je krenula posljednja minuta, na “plus 6”, glavni tajnik kluba Josip Bilić poslao je šefa marketinga Bauka u svlačionicu po pjenušac.
– S obzirom na to da je to bilo prvo pojavljivanje izraelskog kluba u Münchenu nakon terorističkog čina 1972. u kojem su na OI u Münchenu ubijeni izraelski sportaši, mjere sigurnosti su bile iznimne. No, pjenušac smo ipak uspjeli prošvercati. A kada je to što smjeramo čuo savjetnik kluba Aco Nikolić, iza kojeg smo mi sjedili, kazao mi je “nemojte Biba, molim vas, nije još gotovo, ima još 40 sekundi”.
>>> Pogledajte povijesno finale nakon kojeg je Jugoplastika postala prvak Europe
No, za Makabi je doista bilo gotovo i slavlje Splićana moglo je početi. A onaj sirtaki s parketa olimpijske dvorane u Münchenu pretvorio se najveće slavlje koje je Split ikad doživio.
– Split je dočekivao i Đurđicu Bjedov kada je 1968. postala olimpijska pobjednica i Gorana Ivaniševića, kada je 2001. kao wimbledonskog pobjednika, no nikad ni prije ni poslije, veće fešte od ove nije bilo. S obzirom na to da naš autobus kaštelanskom cestom do grada nije mogao proći od razgaljenog mnoštva, vozili su nas nekim sporednim putem. Nismo išli na rivu jer bi to bilo opasno bez osiguranja pa smo naslov proslavili na Gripama.
Tog završnog turnira u Münchenu, jako se dobro sjeća i legendarni splitski radio-reporter Edo Pezzi.
– Taj finale bila je utakmica koju sam čekao 17 godina, još od 1972. i izgubljenog finala Kupa prvaka protiv talijanskog Ignisa, i to nakon nedosuđenog prekršaja na Šolmanu u napadu za pobjedu.
Igra sudbine je htjela da je trener tog Ignisa bio Aco Nikolić, stručnjak koji će 18 godina kasnije kao savjetnik Bože Maljkovića sudjelovati u Jugoplastikinu naslovu prvaka Europe.
– Najveće autoritete tog vremena, Acu Nikolić i Ranka Žeravicu, pitali smo koga bi nam predložili za trenera, a oni su predložili Božu Maljkovića. Kako nismo znali njegove mogućnost, a i dosta ljudi nas je pitalo tko je čovjek koji je naš izbor, ponudili smo profesoru Nikoliću da Maljkoviću bude savjetnik – prisjetio se Josip Bilić objasnio kako se momčad sastavljena od domaćih momaka popunjavala pojačanjima iz Srbije i Crne Gore.
Razigravača, svoju produženu ruku, izabrao je sam trener:
– Razigravača Zorana Sretenovića predložio je Maljković jer ga je trenirao, a ljudi iz Zvezde bili su sretni jer su ga se riješili, a Sreto nije samo bio dobar igrač nego i dobar čovjek. Potom smo doveli Duška Ivanovića kojeg je htjela i Olimpija, no njemu se više svidio Split od Ljubljane. Duško je bio pun pogodak jer je bila riječ o odličnom šuteru i neviđenom profesionalcu zahvaljujući kojem se u našoj svlačionici počelo govoriti i o umjetnosti, a ne samo o nebitnim stvarima. Sjećam se, kada je došao, Duško je odmah tražio da ga upoznam s vodećim splitskim slikarima. Nakon toga, stigao nam je još jedan Crnogorac, Luka Pavićević. Pažljivo smo birali pojačanja, nije nam mogao doći netko za kojeg nismo znali kakav je i u sportskom ali i privatnom životu.
Tri finalista u žutom
Da bi Splićani mogli uopće igrati tadašnji Kup prvaka, morali su biti prvaci bivše SFRJ jer tada su elitno natjecanje mogli igrati samo nacionalni prvaci. A do toga su došli ligaškim skorom 21-1 te pobjedom u trećoj utakmici finala doigravanja nad Partizanom (88:67). No, u prvom dijelu tog Kupa prvaka, Splićani su bili samo simpatična momčad kojoj nitko na gostovanjima nije zviždao. Čak i kada su se plasirali na Final Four, na kojem su sudjelovale tri momčadi u žutim dresovima (Makabi, Aris i Jugoplastika), mislilo se da splitski žuti u München idu na izlet.
– Tko je mogao misliti da će Jugoplastika u polufinalu pobijediti Barcelonu, a tek kada se to dogodilo počeli smo razmišljati da bi se mogao osvojiti i naslov – prisjeća se kroničar kluba Edo Pezzi kojemu se, nakon polufinala, dogodila jedna profesionalna nezgoda:
– Došao sam raditi prijenos finala, a meni pukao glas jer sam noć nakon pobjede nad Barcom proveo u jednom našem restoranu, u vrlo zadimljenom prostoru. Zamislite, cijeli život čekam tu utakmicu, a prenosio sam i fatalni finale 1972., a ja ne mogu govoriti. Na kraju sam ipak nekako uspio odraditi taj prijenos – ističe Pezzi koji priznaje da mu je klupska košarka donijela puno više reporterskog ushita od klupskog nogometa.
– Split je bio tri puta europski prvak, a Hajduk je tragično gubio velike utakmice protiv Bordeauxa, St. Etiennea i PSV Eindhovena. Osim toga, ja sam taj koji je uveo prijenose košarke unatoč tome što je Ivo Tomić govorio da se košarka ne može prenositi, da je odveć dinamična, a ja sam baš to volio.
Bilo je to vrijeme kada su novinari bili gotovo pa dio kluba te su se kao takvi i vozili s momčadi u autobusu pa je tako i Pezzi bio u onom autobusu od zračne luke do Gripa. Čak i unatoč tome što s glavnim trenerom tog časa nije bio u najboljim odnosima.
– Ja sam s Maljkovićem imao izvjestan incident jer on je kao i svaki ovaj bio tašt i ako ga nisi dovoljno hvalio nisi bio dobar, a ja sam govorio o tome kako su Kukoča i Rađu stvarali Bezelj, Trninić pa Slavnić. No, kada je otišao u Španjolsku i vidio kakvi su tamo novinari, onda mi je ipak bio zahvalan. A Maljkoviću je pak zahvalan bio Perasović koji mi je govorio da ga je Božo mučio, ali je poslije priznao da je od njega najviše naučio.
Nagrađeni s po 3000 maraka
U klubu su pak imali puno koristi od tadašnjeg glavnog tajnika, poslije direktora kluba, Josipa Bibe Bilića.
– Dužnost u klubu sam preuzeo 25. svibnja 1985., a još samo mjesec dana prije prva momčad spašavala od ispadanja i to pobjedom nad Budućnosti. No, imali smo sreću da nam dolazi sjajan naraštaj s Kukočem, Rađom i Videkom i da bi se iz toga moglo razviti nešto posebno.
I razvilo se u prvaka Europe čiji su prvotimci za taj naslov nagrađeni s po 3000 njemačkih maraka.
– Koliko se vjerovalo da može postati prvaci Europe govori vam i to da je jedan član uprave predložio da im svakome obećamo nagradu od 100.000 njemačkih maraka. Sva sreća da na to nismo pristali jer to niti u teoriji ne bismo mogli isplatiti. Uostalom, plaće su bile takve da Kukoč, Rađa ili Ivanović nisu mogli s godišnjom plaćom kupiti golfa.
>>> Pogledajte nastup hrvatske klape na NBA utakmici
nikad ovakve ekipe više nece biti dase juga nije raspala bili bi i 5 puta zaredom prvaci., poslie njih osvajali su partizan prosječni limoges joventut