U državnom vrhu nismo ni znali da je netko otkazao Europsko atletsko prvenstvo u Splitu svega osamdesetak dana prije otvorenja. I danas vidimo Arturovo izbezumljeno lice:
– Jeste li svjesni? Europa se četiri godine pripremala, uložen je velik novac, dogovoreni su TV prijenosi... Jeste li toga svjesni?
Malo je predahnuo, valjda da bi se ohrabrio...
– Ako se to dogodi, Hrvatska će biti izbrisana iz svih sportskih saveza svijeta, iz svjetskoga sportskog atlasa.
Mislio sam: kako će nas izbrisati kad još nismo ni upisani?
Puno godina kasnije shvatio sam što mi je Artur tumačio. Iskreno, nisam imao pojma što je olimpizam, pa ni tko je to Juan Antonio Samaranch.
Došao je u Split na dva posljednja dana. Dok su trajala Arturova pretkazanja zamišljao sam ga ne sa simpatijom. Sad, u finalu prvenstva, vidio sam drugo: prije svega, doista uživa u onome što se zbiva na borilištu, ne urla, plješće s oduševljenjem. U razgovoru je smiren, odmjeren. Koga sam se ja to bojao?
Na odlasku traži da ga samo ja pratim do aviona. Na pola puta zaustavlja se i pita:
– Kako si uspio?
Prije samog ulaska u zrakoplov – zagrlio me. Prvi put. Otad nikad nije propustio priliku da me zagrli.
– I kad ćeš tražiti primanje u Međunarodni olimpijski odbor?
– Dvaput smo pokušali, pod Austro-Ugarskom i Jugoslavijom, dvaput smo primljeni, dvaput izbačeni. Čekat ćemo vaš znak.
Osnovali smo HOO i napisali pismo. Vrlo brzo stigao je poziv za Lausannu u zimi 1991. Tamo je rekao:
– Želim razgovarati s predsjednikom u četiri oka.
Povukli smo se u njegov kabinet. Govori je polagano.
– Članicom MOO-a može postati samo zemlja članica UN-a.
Bože moj, gdje smo mi još od toga, pomislio sam.
– Ali, nitko nema pravo spriječiti Hrvate da nastupe na OI.
Sad sam ja njega zagrlio, ali samo da mi noge ne otkažu. I, stid me je, zalio sam ga suzama. On se smješkao.
– Olimpizam je velika stvar za svaki narod. I nije sramota plakati. A svi olimpijski pobjednici plaču dok im svira himna.
A kako smo tek plakali u Albertvilleu 1992.? Ulazimo na svečanost otvaranja, a službeni spiker viče: A sad, dragi prijatelji, siguran sam da nitko od vas neće ostati sjediti. Ustanimo i pozdravimo: Hrvatska prvi put na Igrama! I opet te proklete noge. Ali cijela vrsta kleca tijekom mimohoda.
Pa onda 11. minuta u Barceloni kad Arapović zakucava i dodatno pogađa za vodstvo protiv SAD-a 25:23.
Sve su to bile prve vijesti u Hrvatskoj.
Dopustio nam je da u Olimpijskom parku u Lausanni podignemo spomenik Draženu, a tamo, osobne spomenike dotad su imali samo Pierre de Coubertin i Paavo Nurmi.
Kad je nešto Hrvatskoj trebalo, znali smo da na njegov poziv svi u svijetu dižu slušalicu.
Rijetko narodi, posebice mali, nađu tako lako zaštitnika i prijatelja. Mi smo u tim strašnim godinama postajanja imali dva: Ivana Pavla i Samarancha. Prijatelji su uvijek uz vas. Najjače kad ih najviše trebate. Bili su s nama u ratu. Pa neku preporuku možemo očekivati i ovih dana.
Samaranc, ministar u Frankovoj fasistickoj vladi.Nikad nista ni sa nikim nije o tome pricao.Posto je bio opasan ,poslije Franka za Spanjolsku demokraciju, a mozda i cijelu sadasnju EU dobiva mjesto presjednika Olimpijskog komiteta.Cudna osoba sa mutnom i krvavom proslosti.