I nije bezveznjak: Dinamovo je dijete, nekadašnji kapetan, ima naslov prvaka, reprezentativac, nositelj francuske bronce, predispozicija koliko hoćete...
O Zoranu Mamiću je riječ, onome “dobrom Mamiću”, kako su mu znali tepati, anđelu u ljudskom tijelu, širom Europe poznatom ugledniku i nogometnom eruditu. Eto, i gazda kaže: čim se Zoki maknuo s klupe, sve je otišlo kvragu!
Pa zašto ga onda ne vrati na klupu! I imat će trenera za vijeke vjekova, mladog stručnjaka koji upravo osvaja Akademiju HNS-a, ali i prijatelja kojem će moći zaplakati na ramenu kad mu je teško, na kojemu će se iskaliti, ali mu još brže oprostiti. Brat je to, ista krv, isti pogledi, isti interes: neopisiva ljubav prema Dinamu. Nepregledan je niz dokaza, težak barem deset milijuna eura, da je Zoki nogometna avangarda i zapravo idealan čovjek za Dinamovu klupu. Zamislite tu nepravdu: on kao hrčak vrijedno skuplja dragulje po cijelom svijetu, a neznalice na Dinamovoj klupi ih potom obrađuju. I kako im onda ne bi radio o glavi! Nije li vrijeme da to blago dođe u ruke onog tko ga je otkrio?
Pa da svoga tankoćutnog Calella preobrazi u krvoločnog staforda ili probudi zvijer u Slepički... Zoki sve to ima, samo mu treba dati šansu!
I na kraju opet o ljubavi, tome uzvišenom čuvstvu prema Dinamu koje kod emotivnih Mamića nema granice i već prerasta u bol. Sigurno boli glava kad vide kakav su cirkus napravili od nekada uglednog kluba, još više bole uši kad čuju što im viče publika... Bol barem malo popusti kad se sjete svojih računa, jahti, Bentleyja... Jer oni žive od Dinama, a ne za njega.
Odlicna ideja! Odlican clanak! Pomalo sarkastican ali nema veze. Zoki bi bio dobra ideja. njemu bi Zdravko mogao ulaziti u svlacionu kada bi htio. Cak i kada bi rezultati bili losi, Zdravko ga nebi mogao samo tako smjeniti. Ipak, krv nije voda.