Evo nam još jednog primjera koji dokazuje da u hrvatskoj klupskoj košarci doista nije dobra situacija. Posebice kada su u pitanju razvojni programi za mlade igrače.
Putem koji su otišli mnogi hrvatski talenti (Tišma, Rudan, braća Ivišić, Menalo, Jelavić....) krenut će i 16-godišnji Zadranin Michael Ružić. On će od ovog ljeta biti član španjolskog Joventuta, za kojeg već nekoliko sezona uspješno igra Ante Tomić.
Ovaj vrlo nadareni krilni-centar sin je dvoje vrhunskih sportaša - negdašnjeg košarkaškog internacionalca Tomislava Ružića i nekad najbolje europske odbojkašice Barbare Ružić - a to je u ovoj priči vrlo važna činjenica. Jer, ako netko može vidjeti gdje se njihovu djetetu pružaju bolji uvjeti za razvoj onda su to svakako roditelji koji su u svoje vrijeme predstavljali sportsku klasu.
Doduše, Ružići su u ovoj priči odluku diskretno prepustili svom maloljetnom sinu.
- Meni se španjolska košarka jako sviđa. Moderna košarka ide upravo u smjeru kako se igra u Španjolskoj i dobro je da što prije odem u takvu sredinu gdje ću biti okružen suigračima koji su sportu jednako posvećeni kao i ja.
Kazao nam je to Michael koji priznaje da mu otići iz Zadra, iz kluba i grada, neće biti lako. Posebice u ljetu u kojem se još slavi naslov seniorskog prvaka Hrvatske.
- Nedostajat će mi moj jezik, moji prijatelji, moji dosadašnji suigrači no to je tako u životu. Da biste napredovali morate i nešto žrtvovati.
Ovaj 209 centimetara visoki klinac očito je spreman odlepršati iz obiteljskog gnijezda.
- Uvijek sam mislio da se to neće dogoditi prije 18. godine no ukazala se prilika da to bude i ranije.
A ta iskrsnula prilika donijet će i neke teške trenutke za roditelje, ponajprije za mamu Barbaru koju smo pitali kako će preboljeti odlazak i drugog djeteta od kuće. Jer, Michaelova sestra Zara već je nekoliko godina u Londonu gdje je diplomirala kriminologiju i kriminalističku psihologiju.
- Već neko vrijeme se spremam na to da ćemo Tome i ja ostati sami i da će nam i drugo dijete otići u svijet. Kad Michael sjedne u zrakoplov za Španjolsku bit će suze u tri reda, no moramo svoje dijete podržati.
Zanimljivo je da je mama Ružić (djevojački Jelić) u svijet otišla također kao tinejdžerica ali da bi igrala seniorsku odbojku.
- Otišla sam u Japan sa 17 i pol godina no sa mnom je tada išao m,oj otac, koji mi je bio i trener, pa mi je bilo lakše. Ja sam s 14-15 godina već igrala Prvenstvo Hrvatske zato što je pet drugih cura oko mene bilo toliko kvalitetno da ne mogu zeznuti. Nažalost, danas u hrvatskim klubovima nije takva situacija da bi ti mogao mladog igrača trpjeti dok griješi.
Brižna mama zamolila je da ne zaboravimo naglasiti sljedeće:
- Voljeli bismo se zahvaliti Michaelovoj Gimnaziji "Vladimir Nazor" i razrednici Marini Gavran što su imali veliku toleranciju prema Michaelovim izostancima i ne samo njegovim nego i drugih sportaša u toj školi. Bez takvog odnosa bilo bi jako teško sportski se razvijati.
Naglasila je Barbara, onako roditeljski, još i ovo:
- Da su u pitanju samo njegovi treneri, košarkaški Roko Jurlina i kondicijski Mario Mandir, Michael ne bi nikad otišao, jer oni su za njega u posljednjih devet mjeseci napravili jako puno. Radilo se ekstra kvalitetno i mi smo im zahvalni do neba. Igrajući za drugoligaša Jazine, Michael je krenuo s tri minuta a završio na 30 minuta po utakmici.
Toliko od mame Ružić koja će reći da je i ovo previše od nje jer ipak je riječ o sportu koji nije njen.
- Ja sam tu više bila da on na vrijeme ide spavati, da se pazi što jede i kad jede... Ja sam bila logistika. Tome se bavio ovim stručnim dijelom.
A tata Ružić mogao bi se naći u pomalo nezahvalnoj situaciji. Pomoćni je trener seniorskog trenera Danijela Jusupa u klubu iz kojeg njegov sin odlazi. Teško je vjerovati da mu to baš nitko neće zamjeriti.
- Ne bih se iznenadio takvoj reakciji. Kada smo im kazali, ljudima u klub to, razumljivo, nije najbolje sjelo. Probali su nas razuvjeriti ali nisu ponudili jasam program razvoja, ono što Joventut jest ne samo za sljedeću nego i za sve godine. A dogovoren je višegodišnji ugovor.
A tu smo se vratili na problem s početka ove priče a to je da hrvatski klubovi nemaju definirane programe za supertalentirane klince za što tata Tomislav kaže:
- Putokaz svima trebao bi biti ono što su radili Šibenka i Dubrava, koji su razvijali mlade igrače. Nažalost, u većini hrvatskih klubova talentirani klinci nemaju plan i program razvoja, nemaju prilagođen prijelaz iz juniora u seniore. Kod nas se dosta govori kako treba razvijati mlade a kada talentiranom djetetu treba dati 20-25 minuta treneri su u problemu jer od njih se primarno očekuje što više pobjeda i što bolji plasman a manje razvoj igrača.
Ono gdje se vidi roditeljska smjernica jest i izbor kluba. Pored ponude Barcelone, Ružići su izabrali Joventut. Nisu se dali zaslijepiti imenom velikog kluba što bi se, da su u pitanju roditelji koji nisu bili vrhunski sportaši, lako moglo dogoditi. A očito ni novac, koji će se u nešto ozbiljnijoj količini, nuditi tek od treće godine ugovora.
- Michael je tamo bio sedam dana, s mamom. I neki drugi španjolski klubovi su nudili sličan program njegova razvoja no on je kazao da mu se Joventut čini kao najveći izazov jer će se ondje morati više potruditi nego drugdje. Dakle, nije izabrao lakši put i meni se sviđa da tako rezonira. Svidio mu se trener koji je glasan i energičan a on to voli. Osim toga, u prvoj momčadi Joventuta je sedam igrača koji su izašli iz njihova pogona što nešto govori.
Kako to obično biva, Michaela čeka internatski život.
- On će biti smješten u internatu, sa još 7-8 klinaca pristiglih s raznih strana. A školu će pohađati dopisno, onu koju je i dosad pohađao. Ne bi imalo smisla da se sada prebacuje u španjolsku srednju školu.
Ono što predstoji jest da se sada klubovi dogovore oko odštete. Ako pak tu, između Joventuta i Zadra dogovora ne bude, spor će ići na Fibinu arbitražu (BAT) koja će onda procijeniti koliko je Joventut dužan isplatiti Zadru.
E moj Tome, mogli ste bar čekati da mali gimnaziju završi i napuni 18