Već i ptice na grani znaju da su vrhunski nogometaši javne osobe. Njihove plaće jednim dijelom imaju tako astronomske iznose upravo zato što u zamjenu za te novce pristaju biti pod pritiskom javnosti te sve imalo povezano s njihovim profesionalnim životom, posebice u današnje doba, mora ići van i informirati publiku. Ta publika je tijekom posljednjih dvadesetak, tridesetak godina postala zaintrigirana međuljudskim odnosima u svlačionicama te situacijama u klubu koje se ne odnose samo na vještine koje individualci prikazuju na travnjacima. Možda specifično Vas koji čitate ovaj tekst zanima samo ono što se događa na terenu, ali ste, sudeći po interesu čitatelja domaćih i svjetskih medija za određene teme iza kulisa, u manjini.
Upravo zbog kombinacije velikog interesa publike za događanja iza kulisa te ogromnih plaća u nogometu dolazimo do jednog velikog problema koji šteti nogometašima pri njihovom fokusu na ono najvažnije, mirnu dušu koja automatski omogućuje koncentraciju na najbolju moguću nogometnu izvedbu. Taj problem je manjak transparentnosti koji se lažno klasificira kao "profesionalnost", a zapravo je sve samo ne to. Profesionalnost podrazumijeva prikladno odnošenje prema radnim kolegama, ali ne i prikrivanje situacije te laganje milijunima.
Evo vam, za kontekst, jednog karikiranog primjera koji se samo u ovom stoljeću dogodio na stotine puta. Recimo, dva suigrača neke momčadi se očito posvađaju na terenu i to vide milijuni. Dakle, milijuni znaju da nešto između dvojca na terenu ne funkcionira i da to u međuvremenu nisu uspjeli izgladiti. Sva sreća, imamo preko dvadeset kamera na stadionima pa sve možemo vidjeti. Nakon utakmice u miks zoni ih novinar (ne zbog neke svoje arogancije, već zbog toga što navijači žele znati kakva je situacija) pita ta dva suigrača što se dogodilo i zašto imaju nesuglasice, da bi ovi na to odgovorili: "Ma ništa, sve je u redu između nas dvojice". Iako i slijepac može primijetiti da je situacija između dvojca čudna i puna tenzija te da publika (da podsjetim, zbog njihovih astronomskih plaća) ima puno pravo znati detalje onoga što im se dogodilo tijekom utakmice ispred TV ekrana, dvojac se pravi kao da se ništa nije dogodilo te se čak i ljuti ako reporter želi pitanjima dublje zakopati u spomenutu situaciju. Zbog toga što moderni nogomet tako funkcionira već desetljećima mi smo na to prikrivanje već navikli i uzeli ga pod normalno, ali to je sve samo ne normalno.
Kad bi igrači, treneri i članovi stručnih stožera bili zdušno iskreni oko svega što im smeta i što se oko njih događa, više ne bismo vidjeli, recimo, Christiana Eriksena kako godinu i pol dana živi "u vatri" kao igrač Tottenhama. Danac je svoju tešku situaciju u Londonu protkanu uvrjedama vrha kluba tek imao priliku objasniti kad se izvukao iz ugovora s pijetlovima i postao igrač Intera. Je li normalno da javna osoba, koja je u javnom okruženju, ne priča javno o problemu koji se itekako tiče nogometne javnosti? Dakako da nije. Kad bi jedni smjeli iskreno kritizirati druge istina bi više bila na vidjelu, a i njima bi bilo lakše kad bi taj teret s leđa iznijeli svima. Uz to sve su, pazite, novinari bliski klubovima danas toliko sposobni i uporni da će se isto to svejedno kad-tad saznati. Pa nije li bolje onda da se to sazna iz prve ruke, kao što su to prije radili recimo, George Best i Mario Kempes, ili pak iznimke modernih vremena Gennaro Gattuso i Daniele de Rossi?
Taj sistem je toliko otišao u krivom smjeru da je zastava Walesa s natpisom koju je prije nekoliko mjeseci Gareth Bale izvjesio sa svojim reprezentativnim kolegama izazvala pravu pobunu. Podsjetimo, na zastavi je pisalo "Wales, golf, Madrid. Tim redoslijedom", a navijači kraljevskog kluba su se nakon toga urotili protiv Velšanina. Čekajte, pa tko njemu može zabraniti voljeti reprezentaciju i svoj omiljeni hobi više od kluba u kojem igra? Piše li mu u ugovoru da svoj klub mora voljeti više od svega ostalog u svojem životu? Meni se to čini sasvim normalnom ljudskom pojavom, a većina zagrize u komentarima na društvenim mrežama prije nego što uopće sebe stavi u tu situaciju.
Sve to dovelo je do situacije da se dobar dio nogometaša po pitanju takvih situacija ponaša poput robota te se odaje dojam da su umjetni, a oni koji odluče iskreno reći kako se osjećaju budu prozivani čisto jer se, eto, to toliko često ne događa pa bude neuobičajeno. Ovim tekstom uopće ne mislim sugerirati da se išta takvo može promijeniti, već samo želim dati širu i logičnu sliku koja jasno pokazuje da takav obrazac ponašanja i funkcioniranja više može naštetiti nego što može donijeti dobroga. Da, možda je kratkoročno dobro i prešutjeti, ali dugoročno to nikad nije imalo dobre posljedice jer se situacija sve više "krčka" pod zaklopljenim loncem. Tada ni gledatelji ne bi morali u glavi rješavati "puzzle" oko toga zašto je netko u lošijoj ili boljoj formi, sve bi nam bilo jasnije i lakše bi mogli raditi uzročno-posljedične veze.
Kao što sam već napisao, ovaj se način ponašanja vjerojatno ne može promijeniti, ali zato bi se mogao zaustaviti na vrijeme dok pretjerano ne eskalira. Podsjetimo, prije otprilike godinu dana Brazilac Neymar je u ugovoru s PSG-om potpisao klauzulu da će biti dodatno plaćen ako ne kritizira odluke trenera u javnosti, ali i ako pozdravi navijače na tribinama nakon svake utakmice. Što se tiče ove klauzule za prigovaranje, Neymar je odlučio prodati vlastiti integritet za dodatan novac (već ga ima i više nego dovoljno). Međutim, druga klauzula, ova za pozdravljanje navijača je u najmanju ruku nevjerojatna. Ne bi li mu sam ljudski instinkt trebao reći da pozdravi svoje obožavatelje? Tko zna dokud će ova robotika u vrhu nogometnog svijeta otići? Možemo se samo nadati da neće predaleko...
>>> Pogledajte kako je Luka Modrić došao do Zlatne lopte
