Hrvatska kadetska reprezentacija u košarci tri na tri nedavno se kući vratila s osvojenim naslovom prvaka Europe. A momke (Cetina, Brkić, Mlatac, Bandov) koji su to zlato izborili trenerski je vodio 37-godišnji Dario Papak, stručnjak s prilično zanimljivim referencama.
Naime, taj mladi čovjek kojeg zbog prezimena (i značenja te riječi u zagrebačkom žargonu) kolege često znaju zezati sve je samo ne slabić. Štoviše, riječ je o trenerskom multipraktiku koji zaslužuje nemale komplimente.
Vjerovali ili ne, ovaj 37-godišnji kineziolog radi kao trener u dva dijametralno suprotna sporta. U plivanju i košarci. U jednom pojedinačnom i jednom ekipnom sportu. U jednom bazičnom i jednom loptačkom sportu. A na Kineziološkom fakultetu diplomirao je 2011. na usmjerenju iz tenisa.
– Cijeli život treniram košarku, a nisam je na faksu mogao usmjeriti jer postoji pravilo da na usmjerenju mora biti minimalno 12 studenata. Stoga to najčešće budu nogomet i kondicijska priprema, a te je godine bio tenis pa sam izabrao taj smjer, da si proširim opcije.
A prvo je počeo raditi kao plivački trener.
– Još dok sam studirao, u Plivačkom klubu Dubrava počeo sam raditi kao pomoćni trener, a nakon što se 2013. otvorilo jedno mjesto jer je jedna kolegica otišla na drugo radno mjesto, meni se otvorila prilika da se zaposlim.
Bez obzira na recentni uspjeh u kraljici igara, Dario je primarno plivački trener.
– Na početku sam bio na klupskoj, a onda sam prebačen na gradsku plaću i radim do pet sati dnevno na bazenu na Sveticama. Ondje radim suhe treninge s vrhunskim plivačima, no imam i svoju plivačku skupinu, ali i skupinu neplivača, vrtićanaca, s kojima radim preko vikenda.
Plivači s kojima radi osvajaju naslove državnih prvaka, no cilj kluba je sljedeći:
– Nama je cilj te mlade sportaše poslati u Ameriku. Kod nas je studentski sport, pogotovo onaj individualni, neodrživ. Morate jako puno vremena provoditi na faksu, a plivanje zahtijeva jako puno treninga, po šest sati dnevno. A s ovakvim načinom studiranja dođe do opadanja njihovih rezultata. I zato nastojimo svake godine poslati po četiri-pet naših plivača na američke koledže, gdje, ovisno o svojim rezultatima, mogu dobiti školarine. U pravilu, oni to sami traže. Napišu životopis i onda im treneri nude, primjerice, 60, 80 ili 100 posto iznosa školarina.
Put Amerike nerijetko se otiskuju i mladi košarkaši pa je tako moguće da nekoga od aktualnih haklerskih prvaka Europe za godinu-dvije ugledamo na nekom od tamošnjih koledža. Doduše, još nismo čuli za slučaj da je netko dobio stipendiju za košarku tri na tri, u pravilu je to za košarku pet na pet.
– Meni se čini da će košarke pet na pet i tri na tri uvijek biti isprepletene. Sve dok ne bude liga za mlađe kategorije, mi ćemo morati uzimati igrače iz pet na pet. Ne znam kako je bilo s velikim i dvoranskim nogometom, odnosno s odbojkom i odbojkom na pijesku, no u Hrvatskoj će proći još jako dugo vremena da se odvoje tri na tri i klasična košarka. Osim toga, ne znam što bi nam donijelo to odvajanje jer kod nas je mala baza. Koliko znam, upravo je u tijeku postupak osnivanja Udruge za košarku tri na tri na koju bi Hrvatski košarkaški savez prebacio zaduženja.
A Dario je haklao i po starim pravilima.
– Još negdje postoje turniri sa starim pravilima, no meni odgovaraju ova Fibina pravila jer ono prije bila je tučnjava. Danas se puno manje dopušta grublja igra pa više do izražaja dolazi vještina igrača.
S obzirom na to da se tri na tri danas ne igra kao nekad, već postoje precizno definirana Fibina pravila, onima koji dolaze iz košarke pet na pet potrebno je ponešto vremena za prilagodbu.
– Valja se prilagoditi na pravila i loptu koja je veličinom ženska, a težinom muška. A pravila se katkad i mijenjaju pa je tako prije bilo moguće leđima košu igrati pet sekundi, a sada je to smanjeno na tri.
Dario je košarku počeo trenirati u rodnom Šibeniku.
– Nakon dolaska na studij u Zagreb, igrao sam nekoliko godina u Karlovcu, za Žoronu. Na faksu sam upoznao Tomislava Vouka koji mi je kazao da u Sesvetama osniva košarkaški klub i da bi volio da igram za njih, ali i da radim s klincima. Nakon što smo iz četvrte ušli u prvu ligu, odlučio sam prestati igrati. No, zato već 10 godina u Sesvetama radim s kadetima i juniorima.
Za svog pomoćnika na Prvenstvu Europe Dario je uzeo upravo kolegu Vouka, a uz njega su bili i HKS-ov koordinator za košarku tri na tri Hrvoje Marin i fizioterapeut Josip Beneta.
– Spomenuo bih svog bivšeg suigrača iz tri na tri Ivana Svobodu. On je profesor u školi i trener u Križevcima. Lani je vodio svoju momčad u jedinstvenoj kadetskoj ligi i preko njega sam doznao za većinu igrača. Fizički nisam mogao gledati te utakmice, bazu igrača nemamo, a treneri košarke pet na pet svoje talentirane igrače znaju od nas skrivati.
A ne bi trebali jer igranje haklerske košarke može itekako koristiti onoj klasičnoj.
– U tri na tri igrač ima veću odgovornost nego u pet na pet. On mora uzeti loptu, igrati obranu, zagraditi, skočiti, mora biti u svim elementima igre, a u pet na pet se, recimo, visokom igraču može dogoditi da cijelu utakmicu radi blokove.
Voditi košarkaški i plivački trening prilično se razlikuje.
– To je neusporedivo. Plivanje je jako naporan sport, a košarka je igra. U plivanju je glava dolje, a u košarci je tijekom treninga puno više interakcija.
Kad smo ga nazvali, Darija smo zatekli u spremanju ručka. Pa kad još i to stigne, uz treninge u dva sporta?
– Koristim pauzu između jutarnjih plivačkih te popodnevnih i večernjih treninga.
Dario i supruga Ivana imaju troje djece, Roka od osam godina, Niku od pet i pol te trogodišnjeg Mateja.
– Na početku je bilo "hvatanja", zbog jako gustih rasporeda, pogotovo vikendom, kada ljudi ne rade, a ja radim još više. Ili na bazenu ili u dvorani. Nedostatak svega što radim, a tri na tri još uvijek igram aktivno, jest to što malo vremena provodim s obitelji i u dogledno vrijeme ću morati nešto smanjiti. To kažem svake godine pa pokrenem još jednu grupu...
Bolje Papak nego li ime poput onog Kurtza …