Nakon što su hrvatski rukometaši u Londonu osvojili olimpijsku broncu, legendarni rukometni trener Vlado Stenzel osjećao se pomalo neispunjeno. Taj njegov osjećaj se još pojačao nakon druženja s igračima koje je 1972. u Münchenu odveo do olimpijskog zlata.
– Okupili smo se u Njemačkoj u povodu 40. godišnjice održavanja münchenskih igara. Okupili su nas domaćini Nijemci, a nazočni su bili Horvat, Pokrajac, Lazarević, Popović, Karalić, Arslanagić i Živković. Neki od njih ostvarili su zavidne trenerske karijere, a drugi su intelektualci.
Razgovaralo se i o uočenim detaljima:
– Nije im jasno zašto je Balić dvaput izlazio kada se rezultat povisivao. Ako si kao trener s takvim igračem u sukobu, onda on ili uopće ne igra ili ga pustiš da igra koliko treba. Nikome nije bilo jasno da momčad nema drugog pivota, a da ima čak osam vanjskih igrača, osim šest-sedam. Nakon onako odigrane utakmice s Danskom tu momčad više nitko nije smio pobijediti. Nažalost, nakon nešto lošije partije s Tunisom došlo je do panike, stvorila se nervoza koja je prešla na igrače – kaže Stenzel.
