Svaka liga ima nekog svog Ronalda, a Hrvatska nogometna liga imala je Ronalda iz Turčinovića. Riječ je, dakako, o kultnom liku HNL-a Stanku Bubalu. Čak ni Cristiano Ronaldo nije uspio ono što je njemu polazilo za rukom - zabi(ja)ti na Poljudu.
Već godinama je Bubalo izvan fokusa javnosti pa smo ga odlučili uključiti u ovogodišnji izbor Večernjakova nogometaša godine. I odmah smo krenuli s pitanjem odakle mu nadimak.
– Još na početku karijere u Širokom Brijegu dali su mi ga navijači, moji prijatelji. Kako sam volio igru jedan na jednoga, volio sam dribling, počeli su iz zafrkancije vikati da sam poput Ronalda, brazilskoga... Još kad sam se ošišao na kratko, to je bilo to, postao sam Ronaldo iz Turčinovića, prisjeća se simpatični Bubalo kojem je karijera krenula uzlazno kada je 1998. otišao u Osijek.
– Pozvao me pokojni predsjednik Novalić i bio sam jako sretan. Gdje god sam igrao, pa tako i u Osijeku, bio sam miljenik publike, vjerojatno zbog toga što sam uvijek davao sve od sebe.
Čuvali ga Desailly i Thuram
Jedna od epskih utakmica HNL-a, koja će se uvijek prepričavati, bila je ona u zadnjem kolu 1999. kada je Rijeka trebala pobjedu nad Osijekom za naslov prvaka. Ta kontroverzna utakmica završena je rezultatom 1:1, a gol za goste zabio je upravo Bubalo.
– Gledajući cijelu sezonu, mislim da je Rijeka tada trebala biti prvak. Igrala je jako dobro, ali dogodi se takav kiks. Znate, Riječani su bili u velikom grču cijeli taj susret, a mi smo došli opušteni. Iako sam na neki način htio da oni budu prvaci, sportski je dati sve od sebe pa smo mi tako i igrali. E sad, teško je pričati o onom zaleđu na kraju kada je njima poništen gol... Tko može reći je li bilo ili nije. Činjenica je da nije dosuđeno i to je to. Mi smo za taj rezultat dobili od tadašnje Croatije stimulaciju, iako se ne sjećam koliku.
Dobre igre donijele su mu i poziv u reprezentaciju.
– Bio mi je to najsretniji trenutak u karijeri. Sezona je završila, otišao sam na odmor u Makarsku i zazvonio mi je telefon. Rekli su mi da se hitno javim u klub. I tada sam saznao da sam pozvan u reprezentaciju. Odmah mi je kroz glavu prošlo da ću igrati sa svojim idolima. Taj je osjećaj neopisiv. Došao sam tamo, svi mu me lijepo primili.
Prvo smo igrali provjernu utakmicu s Inkerom iz Zaprešića, a Ćiro mi je rekao: “Sine, ti ćeš igrati u špici, između Šukera i Bokšića”. To je bilo ostvarenje mojih snova. A onda sam igrao i u prijateljskom susretu protiv Francuske. Ušao sam umjesto Stanića, osvrnuo se oko sebe, a kad ono – s jedne strane stoji legendarni Marcel Desailly, a s druge Lillian Thuram.
Tog ljeta stigao je i poziv s Poljuda, poziv koji se ne odbija.
– U Osijeku mi je bilo jako lijepo, ali u Hajduku sam doživio najljepše trenutke karijere. Na početku mi je bilo teško, iz manje sam sredine i trebalo mi je vremena za prilagodbu. Ali onda sam počeo zabijati golove i postao sam miljenik Torcide. Znate, u Splitu ili jeste ili niste, tamo vas ili obožavaju, ako dajete sve od sebe, ili vas ne vole, vide li da se ne trudite.
Srećom, mi smo imali sjajnu generaciju te sezone, igrali smo odlično i osvojili naslov prvaka. I ja sam se dobro uklopio, zabijao sam i u derbiju s Dinamom pa me Hajdukovi navijači i danas obožavaju. Kad god dođem u Split, svi me pozdravljaju.
Hajduk je potvrdio naslov prvaka u zadnjem kolu pobjedom u Varaždinu 4:2, a posljednja dva gola zabio je Bubalo.
- Bilo je predivno, bila je to nezapamćena fešta. Na rivi nas je dočekalo više od 50 tisuća navijača, to je osjećaj koji ću pamtiti cijeli život.
Ipak, nakon jedne sezone morao je otići u Klagenfurt.
– Došla je ponuda, Hajduk je bio u lošoj financijskoj situaciji i morao me prodati. Bio sam tada jako tužan, pogotovo kad sam gledao utakmicu s Mallorcom u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Pun Poljud, a ja utakmicu gledam na TV-u. Došlo mi je da zaplačem. No, kasnije sam se dobro snašao i u Klagenfurtu, ostao sam ondje šest godina.
U Kärntenu vam se nešto kasnije put ponovno spojio s Bjeličinim...
– Nenad i ja smo zajedno igrali i u Osijeku, a znao mi je reći: “Da nisi otišao u Hajduk, bili bismo prvaci s Osijekom”. Nas smo dvojica dobri prijatelji, družili smo se svaki dan. Baš mi je drago što je odličan trener. Gdje god je radio, postigao je dobar rezultat, a to vam dovoljno govori o njegovoj kvaliteti.
Modriću se moramo diviti
Stanko je također ostao u nogometu. Kaže da uživa radeći s kadetima Širokog Brijega i trudi se stvoriti što bolje igrače. Hrvatski nogomet i dalje prati pa je kratko objasnio i svoj izbor za nogometaša godine.
– Luka Modrić je naš najbolji nogometaš, svjetska klasa. Njegovim igrama možemo se samo diviti. Priče da je star su besmislica, Luka i dalje igra vrhunski. Vjerujte mi, on će sam najbolje znati kada će biti vrijeme da se povuče.
Visoko u poretku je i Ante Rebić.
– Ante je zvijer! Obožavam gledati kako uvijek daje sve od sebe i to jako cijenim. Sviđa mi se i Nikola Vlašić, kompletan je igrač koji će nam puno značiti ubuduće – zaključio je Bubalo.
1. Luka Modrić (Real)10 bodova
2. Ante Rebić (Milan)9
3. Nikola Vlašić (CSKA)8
4. Mateo Kovačić (Chelsea)7
5. Domagoj Bradarić (Lille)6
6. Marcelo Brozović (Inter)5
7. Ivan Perišić (Bayern, Inter)4
8. Ivan Rakitić (Barcelona, Sevilla)3
9. Andrej Kramarić (Hoffenheim)2
10. Dominik Livaković (Dinamo)1
Stanko Bubalo rođen je 26. travnja 1973. u Širokom Brijegu. Karijeru je 1998. godine započeo u Širokom Brijegu, a 1998. godine prešao je u Osijek. Igrao je dvije sezone vrlo dobro, što mu je donijelo transfer u Hajduk. Ondje je njegov talent eksplodirao, svojim je pogocima Splićanima donio naslov prvaka.
Posebno se pamte njegova dva gola u pobjedi 3:1 nad Dinamom, kao i dva pogotka Varteksu u posljednjem kolu. U HNL-u odigrao je 88 utakmica i postigao 37 pogodaka, a kasnije je šest godina proveo u austrijskom Kärntenu za koji je nastupio 133 puta te postigao 35 golova. Bubalo je igrao i za reprezentaciju te za nju nastupio dva puta.
Danas se bavi trenerskim poslom, vodi kadete Širokog Brijega.
