Vic nastao u Brazilu tamo negdje 2007. koju godinu kasnije pustio je korijenje u Čileu i Argentini, a nedavno je preletio Atlantik i postao hit u Portugalu.
Žali se jedan osrednji nogometaš Moreirensea, za ovu priliku nazvat ćemo ga Rui, svome prijatelju Joau, nogometašu s čvrstim ugovorom u Penafielu.
– Amigo moj, nisam dobro. Istječe mi ugovor na kraju sezone, a klub mi ne nudi novi – drhtavim glasom povjerava se Rui.
– Ma ne brini se, amigo, pa kupit će te Dinamo! – u sekundi ga utješi Joao.
Ali, nisam baš u nekoj formi, samokritično će Rui.
– Ti, sretno pseto! – poentira Joao uvjeren da je upravo Ruijev hendikep najveća preporuka za Maksimir.
Red Bull kao Real
Predložak vica vjerojatno je čak i istinit događaj, samo treba malo prokopati po Dinamovim transfernim arhivima. Naime, upravo na ovakav ili vrlo sličan način igrači sa svih meridijana kontinuirano već godinama kapaju u Dinamo, pa onda i ne treba čuditi kada momčad otprilike iste vrijednosti kao plavi, Red Bull Salzburg, hrvatskom prvaku utrpa devet komada u dvije utakmice. To nije uspjelo ni madridskom Realu.
Terminologijom Europske komisije, rejting Mamićeva Dinama nije daleko od rejtinga Milanovićeve vlade. Možda plavi nisu baš najgori u Europi (kao 2011.), ali su opet ozbiljan kandidat. I kad smo već kod Bruxellesa, možda nije daleko dan kada će se EK doista ozbiljno pozabaviti Dinamom. Ne njegovim poslovanjem, i ne po nečijoj prijavi, nego jednostavno po službenoj dužnosti. Kako, pobogu, klub s proračunom od 20 milijuna eura, u Europi može biti toliko loš!?
Netko bi (a zna se tko) morao bjelosvjetskoj javnosti pojasniti porijeklo i razradu svih svojih briljantnih procjena, ideja, dometa. Na primjer, kako je moj Dinamo, kojemu tepam da je najuspješniji u ovom dijelu Europe, nanizao čak 12 europskih poraza u gostima (gol-razlika 5:36)? Kako sam u godinu dana potrošio 10 milijuna eura i, među ostalima, u Dinamo doveo Limu, Cleytona, Sarea, Sigalija, Goncala, Machada, Andrijaševića, Wilsona...? Kako sam u godinu dana u Dinamu izrotirao čak šestoricu vratara, Kelavu, Migliorea, Zeleniku, Sandomierskog, Ježinu i Eduarda? Kako sam "popušio" Kramarića, Murića, Roga, Vargića, Leovca? I na kraju, kako moj Dinamo, deseterostruki prvak, u prosjeku u Maksimiru ima 1660 gledatelja?
Pa čime se onda ponosite, Mamiću?, pitao bi zbunjeni bruxelleski činovnik...
– Pa zar vi ne znate da Hajduku "bježim" već dvjesto bodova! – lupio bi gazda šakom o stol i fascinirani auditorij bi zanijemio.
Jeziva stručna politika
Nažalost, u otužnoj priči o Dinamovu promašenom europskom putu najdeblji kraj opet izvlači trener. Iako je u nekoliko navrata pokazao znakove trenerskoga talenta, jer nitko plavima ne može osporiti vrlo dobre nastupe protiv Petrolula, Aalborga u gostima ili Celtica, Zoran Mamić kao iskusan funkcionar totalno je podbacio na planu anticipacije. Kao supotpisnik ove jezive stručne politike preuzeo je odgovornost i sjeo na klupu, ali je istodobno debelo precijenio "nakupinu" igrača koju je kolekcionirao zajedno s bratom. Ponekad ga se pitalo, ponekad nije. Kako god bilo, ishod je strašan.
Možda je najgore što se Zokiju moglo dogoditi onaj gol Astre u susretu sa Celticom. Jer sada još ima šansu prezimiti i proslaviti se, ali i dodatno zaglibiti. Usudite li se staviti lovu na to da će dobiti obje? Pazite, s "prozračnim" Eduardom, ustreptalim Šimunovićem, Sigalijevim blizancem Taravelom...
>>'Mamić mi je stalno lagao, a suigrači me sad zezaju zbog Dinama'
>>Zoran Mamić mora preuzeti odgovornost, a neke igrače potjerati
>>Je li se Šimunić već oprostio, gdje su Pjaca i Vukojević?
